čitam, mislim, pišem ...
24.04.2019., srijeda
Paulina Chiziane: Niketche: priča o poligamiji
|
Mjesto radnje ove knjige je jedan grad u Africi, u Mozambiku pretpostavljam, a odvija se u današnja vremena XXI stoljeća. Tema je sukob modernog i tradicionalnog načina življenja obitelji. Tradicionalno, muževima je dopuštena poligamija, ali na način da je samo prva žena legalna, dok su sve ostale nelegalne, polu-sakrivene i bez ikakvih prava (npr na nasljedstvo). S druge strane, žene su sve osvještenije, ne pristaju na takav način života odnosno pristaju, ali da se odvija po njihovim uvjetima. Naravno, za to je potrebna neovisnost, ekonomska prije svega. Rami, prva supruga, pokreće jednu takvu promjenu u svom životu i životu svojih suparnica. Kojih ima 4 i koje sve zajedno imaju preko 15 djece. Vrlo zanimljiva priča, izuzetno lijepo napisana. Citati: „Upravo sam naučila životnu lekciju. Priča o samo jednoj ljubavi, besmrtnoj? Izmišljotina! Poezija. Ljubav se oslobađa iz grudi i izgubljeno juri poput kamena koji se kotrlja niz klanac. Voljeti jedanput u životu? Gluposti. Samo žene, vječne budale, mogu na to nasjesti. Muškarci vole svaki dan. Svakog dana odlaze u potragu za novim strastima, novim osjećajima, dok mi vječno čekamo već dotrajalu ljubav. Svi su muškarci poligamni. Muškarac je ljudska vrsta s više srca, po jednim za svaku ženu.“ „Svi govore o čuvanju. Uvijek čuvaj. Čuvaj i brani. Brani se. Čuvaj loptu u igri i slijedi put. Čuvaj život. Čuvaj mrvice ljubavi. Čuvaj ružu i ružino trnje dok ruke ne prokrvare od bola. Kako bi bilo dobro čuvati ljubav u šaci. Ali ljubav je šaka puna vode, koja bježi niz ruku. Jedan će me dan tražiti da čuvam kormilo svijeta. Da čuvam mah vjetra. Ženama je vječni savjet: Čuvaj, zatvori, pokrij, sakrij. Muškarcima je: Pusti, leti, otvori, pokaži - može li tko razumjeti proturječnosti ovoga svijeta?“ „U našim očima on više nije muškarac. On je supermen, legendarni junak, branitelj usamljenih duša koji daje svoj kisik kako biljke ne bi uginule. Ne znamo čujemo li istinu ili laž. Verzija priče o Evi može biti istinita. Može biti lažna. Muškarci su specijalizirani za prikrivanje bračnih ludorija. Upale smo u ovaj krug upravo zato što smo vjerovale u njegove laži. Ali sve žene vole dobru laž. Najljepša si, najbolja, kažu nam. I vjerujemo. Dat ću ti nebo. I sunce. Zatvaramo oči te širimo ruke i grudi kako bismo primile sunce i nebo koje će nam darovati. Jedina si. Otvaramo usta, gutamo udicu i ponašamo se kao jedinstvena bića, težeći plesu zajedništva dok ne prestane iluzija.“ „"Nisi znala da je oženjen?" "Znala sam. Ali ja se njemu sviđam. On se meni sviđa. Posjećuje me kad god može. Imamo dvoje djece." "Kakav se dom nadaš izgraditi s oženjenim muškarcem?" "Nemam iluzija. Bila supruga ili ljubavnica, žena je košulja koju muškarac obuče pa skine. Papirnati rupčić koji se potrga i ne popravlja. Cipela koja se odlijepi i završi u smeću." „Moj ima one priležnice koje poznaješ, s djecom i svim tim", kaže druga. "Misliš da me briga?“ Gledam ih. Sve te umorne, istrošene žene. Lijepe žene, ružne žene. Mlade žene, stare žene. Žene poražene u ljubavnoj bitki. Žive izvana, a mrtve iznutra, vječne stanovnice tame. Ali zašto su nam muževi otišli, zašto su nas napustili nakon mnogo godina suživota? Zašto nas ostavljaju kao glupače, kao teret kako bi tragali za novim proljećima i novim ljubavima? Tko je rekao starim muškarcima da zrelim ženama ne treba nježnosti? O, moj Tony! Tako bi voljela da si ovdje. Vrati mi proljeće.“ „Ljubav. Ta je riječ tako malena. Lijepa je i dragocjena. Stvara snažan i nedokučiv osjećaj. Iz samo pet slova potječu svi osjećaji svijeta. Žene govore o ljubavi. Muškarci govore o ljubavi. Ljubav koja dolazi, ljubav koja odlazi, bježi, skriva se, traži se pronalazi se, koja se cijeni, prezire, uzrokuje mržnju i potpaljuje beskrajne ratove. U ljubavi su žene poražena vojska, trebaju plakati. Odložiti oružje i prihvatiti samoću. Pisati pjesme i pjevati vjetru, tjerajući tugu. Ljubav je nepostojana kao kap vode na dlanu.“ „Ti si ljubavnica, a ja supruga. Ti si tajna, a ja priznata. Imam sigurnost, pravo na nasljedstvo, a ti nemaš pravo ni na što. Imam vjenčani list i burmu na prstu." "Ali ja imam zadovoljstvo, primam ljubav i cijelu plaću vašega muža. Poznajem radost življenja. Mislite da je to malo?" U jednom razmišljanju, ona kaže kako bi bilo dobro da Bog ima ženu, božicu. „Da ona postoji, imale bismo komu uputiti svoje molitve, govoreći: majko naša, koja jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Budi kraljevstvo tvoje – žensko, jasno – budi volja tvoja, ne želimo više nasilja. Čuj naše vapaje, kako na nebu tako i na zemlji. Mir naš svagdanji daj nam danas i otpusti nam duge naše – tračeve, zle jezike, ogovaranja, taštinu, zavist – kako i mi otpuštamo tiraniju, prevaru, nemoralnost, pijanstva, uvrede svojih muževa, ljubavnika, mladića, partnera i drugih koje ne znam ni imenovati... Ne uvedi nas u napast da oponašamo njihove ludosti – piti, zlostavljati, krasti, izbacivati, vjenčati se i rastati, silovati, potlačiti, kupiti, iskoristiti, zlorabiti, i ne ostavi nas da umremo u rukama tih tirana – nego izbavi nas od zla, amen. Nebeska bi nam majka dobro došla, nedvojbeno.“ „Neznanac me pozdravlja Sviđa mi se taj pozdrav. Sviđa mi se ta mlada glava s nekoliko sijedih vlasi. Još mi se više sviđa toplina novog zagrljaja. Zatvaram oči. Zadržavam u plućima zrno zraka, prekrasna tajna daha. Putujem prostranstvima. Iz cijelog neba padaju kapi kiše na moje tijelo i gase sve vatre koje me proždiru. osjećaji samoće, tjeskobe, odbijanja plutaju kao otpaci nošeni strujom nježnosti. Ponovno sam rieka. U tišini osluškujem blag šum valova svoje krvi. Putujem u visine, zvijezda sam, svjetlost sam, blistam. Duga sam, imam sve boje putenosti, u prostranstvima sam, u oblacima. Moj glas stvara zvuke slatke i lagane poput daha nježnosti. S visina gledam svijet. Zemlja je planet boli, a ukradeni je poljubac najdragocjenija uspomena. Nema ružnih i lijepih žena kad se vodi ljubav u tami ni hladnih žena kad postoji strast.“ „Poligamija je procesija žena, svaka sa svojom poslasticom za gospodara. Dok kuša svako jelo, govori: ovo je preslano, ovo ne valja, ovo je kiselo, jer ima jedna koja zna skuhati što on voli. To je kad te zovu ružnom i kad si lijepa, jer uvijek ima neka ljepša od tebe. To je kada dobivaš batine svaki dan zbog zla koje si učinila, zbog onoga što nisi učinila, zbog onoga šio si mislila učiniti ili zbog onoga šio ćeš jednog dana pomislili učiniti. Poligamija je vojska djece, mnogo polubraće koja rastu sretna, nevina, mnoštvo budućih širitelja ideje poligamije. Iako je ne prihvaćam, to je moja zbilja. Već živim u poligamiji. Poligamija je biti žena i patiti dok ponovno ne stvoriš ciklus nasilja. Ostarjeli i biti svekrva, maltretirati nevjeste, skrivati u majčinoj kući ljubavnice i kopilad poligamnih sinova kako bi se osvetila za sva maltretiranja koja si proživjela s vlastitom svekrvom. Živjeti u poligamiji znači da su te urekle gramzive žene koje žele muža samo za sebe. U poligamnom je domu mnogo rivalstva, čarolija, spletkarenja, pa i trovanja. Živjeti u poligamiji znači služiti se prevarama, tehnikama zavođenja, vradžbinama, intrigama, cijeli se život natjecati s ljepšima, cijeli se život trošiti radi komadića ljubavi. Dulje od pamtivijeka poligamija je sudbina mnogih žena u ovome svijetu. Poznajem narod bez poligamije, onaj makuanski. Taj je narod napustio korijene i postao poligaman zbog utjecaja religije. Islamizirao se. Muškarci iz tog naroda iskoristili su priliku i odmah prešli na drugu vjeru. Jer je poligamija moć, jer je dobro biti patrijarh i vladati. Poznajem tradicionalno poligaman narod, onaj svoj, s juga svoje zemlje. Potaknut papom, svećenicima i svecima rekao je "Ne" poligamiji. Pokrstio se. Prisegnuo je da će prestati s barbarskim običajima vjenčavanja s mnogo žena kako bi postao monogaman ili neoženjen. Imao je moć i odrekao je se. Praksa je pokazala da sa samo jednom ženom ne možeš biti velik patrijarh. Zbog toga se muškarci iz ovog naroda danas žale zbog izgubljenog statusa i žele se vratiti korijenima. Prakticiraju poligamiju ilegalno, neformalno, ne ispunjavaju obveze. Jedan dan kažu "Ne" običajima, "Da" kršćanstvu i zakonu. U idućem trenutku kažu "Ne" za što su rekli "Da" ili "Da" za što su rekli "Ne". Proturječni su, ali lako je razumjeti. Poligamija daje privilegije. Dobro je biti upraviteljem: jedna žena za kuhanje, druga za pranje nogu, jedna za šetnju, druga za provesti noć. Imati žensku radnu snagu za ispašu i stoku, za polja žitarica, za sve, bez najmanjeg truda samo zato što si se rodio kao muškarac.“ „Što vrijedi putovati na mjesec nekomu tko još nije otputovao u sebe samog?“ „Voljeti znači pustiti srce da kuca u istom ritmu“, kažem. „Držati korak. Gledati obzor iz istog ugla. Ljubav su dvije zdjele iste vage, jedna podiže drugu do savršene ravnoteže.“ |
- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.04.2019., petak
Jose Luis Peixoto: Knjiga
|
Knjiga zanimljivog i naizgled neoriginalnog naslova. Podijeljena je na dva dijela. U prvom, puno duljem (i zanimljivijem) pratimo stanovnike jednog gradića u Portugalu, u doba velikih migracija prema Španjolskoj i, najviše, Francuskoj. U središte priče polako dolaze Ilidio i Adelaide, tinejdžeri koji se zaljubljuju i čije živote pratimo. Njih život spaja, razdvaja, spaja, a svemu tome svjedočimo čitajući ovaj zanimljiv i nestandardan stil pisanja, koji mi se jako svidio. Traži pažnju, ali uzvraća slikama i doživljajima, osjećajima. Drugi dio je nešto drugačiji, kao dodatak koji je potreban da završi priču, da pruži odgovore iz prvog dijela. Ne volim puno opisivati i otkrivati sadržaj, jer otkrivanje je jedan od privlačnijih elemenata čitanja. Otkrijte sami. U svakom slučaju, knjiga je užitak čitanja. Početak: „Majka je stavila knjigu u sinove ruke. Kakav misterij. Dječak nije mogao ni zamisliti čemu služi taj predmet koji drži u rukama. Htio ga je pomirisati, ali dvorišna vrata bila su otvorena, svjetlost je prodirala, vani je sve vrvjelo od života. Dječak je imao šest godina, pažnja mu je odlutala, popustila, ali nije izgubio zanimanje za knjigu, samo ju je prestao proučavati kao predmet i počeo ju je gledati na mnogo apstraktniji način, kao namjeru, kao sjenu jednog čina.“ Završetak: „Svitanje se od tame razlikuje samo po onome što mu je prethodilo i po onome što zamišljamo da će uslijediti, po onome prije i onome poslije. Zahvaljujem ti što si pristao da se ova knjiga pretvori u tebe i zahvaljujem ti na velikodušnosti što si se pretvorio u nju, zahvaljujem ti na svjetlosti koja ulazi kroz ovaj prozor i na svemu što me sačinjava, zahvaljujem ti što si mi dopustio da postojim, zahvaljujem ti što si me doveo do posljednje stranice i što si sa mnom došao do posljednje riječi. Da, ti i ja znamo, ovo: beznačajnost, komadić ništavila, unutrašnjost slova o. Ali to će se zbiti tek za neko vrijeme. Zasad iskoristimo to što smo još ovdje.“ Citati „Ilidio je znao da je taj čovjek otac njegove majke i bojao ga se. Ostali su se dječaci smijali, prepričavali zgode, čak se i Ilidio mogao smijati, mogao ih je slušati i pretvarali se, ali bilo ga je strah. Bio je mračan i morbidan taj strah, prenijela mu ga je majka. On nije znao da mu je majka prenijela strah, a ni majka to nije znala, nije čak znala ni da se strah može prenositi očima. Mislila je da su slike kojih se sjećala zatočene u njoj, činilo joj se da je ona sama poput zatvorene kuće u kojoj se te slike stalno vrte.“ „Počeo se odijevati. Ilidio je bio siguran da je Adelaide osjećala išlo što i on, baš isto kao i on. Oni su bili dvoje ljudi na svijetu s istom sudbinom i istim osjećajima. Uvjerio se u to gledajući je u oči. Ponekad, kad su mogli, bacali su se jedno na drugo, gušeći se od gladi. Provodili vrijeme zajedno, ushićeno se stišćući, što je llidio naučio zadržavati u sjećanju. Bili su to kratki trenuci, ali, pribrajajući se i nakupljajući tijekom godina, bili su to sati. llidio i Adelaide ispreplitali su se. Osim toga, razumjeli su se, u isto bi se vrijeme nasmiješili.“ „Pošli bi zatim hodnikom u kojem je uvijek bila zima i stizali u sobu s pisaćim stolovima. Tada bi udata žena rukama i nogama obujmila Galopima. Htjela mu je progutati usta. Usredotočena na dlanove, vrat, ramena, grudi, naslanjala bi se na pisaći stol, sjela bi na njega. U jednom brzom trenutku udata žena spustila bi desnu ruku do Galopimovih hlača, znajući da će pronaći tvrdu izbočinu, ublaženu tkaninom. Raskopčala bi mu hlače i prije nego što će ga dodirnuti znala je da će osjetili kako pulsira, kao da raste. Ne bi ga dugo držala, jer je bila nestrpljiva, žurilo joj se. Suknje podignute iznad pojasa, u najpožudnijim danima skinula bi gaćice i stavila ga u sebe. Tako ispunjena, disala bi drukčije. Za nekih drugih dana, također požudnih, spuštala bi gaćice i ostajala raširenih nogu, raskrečena, čekajući trenutak. Taj je trenutak bio satkan od nemogućeg. Zatim bi, tako ispunjena, kao da umire, osjećala golemu Galopimovu veličinu, divovsku. On bi ju držao za noge koje su bile bijele, nisu vidjele sunca. Rukama bi joj obuhvatio noge, široka bedra, bijelu površinu kože. I imao je dovoljno snage da je odvede do ruba smrti. Udata žena osjećala je da bi je mogao ubiti ako nastavi. A on je nastavljao, još snažnije, dublje, i ona je osjećala da bi je mogao ubiti ako nastavi. A on je nastavljao.“ „Riječi me pogađaju u neku vrstu srca. Majka svom snagom uhvati Ilidijevu ruku, ispreplete prste među njegove prste. Njihove ruke oblikuju uplašenu hobotnicu što se hrani od grabežljivca koji se može pojaviti iz bilo kojeg smjera. llidio plaho pokušava zadržati uspravan pogled. Majka kaže da je žena koja kiše i kašlje kao i drugi. Cosme proviri kroz vrata sobe preko Ilidijeva ramena, želi vidjeti moju reakciju, želi zadržati sliku toga trenutka. Osjećam kako mi se lice rastapa. Čelo mi curi oko očiju, nos i usta cure mi preko brade. Majka mi kaže da su umorni od skrivanja, da nitko od njih više nema godine za to. I stanu čekati. Ne znam koliko dugo traje ta tišina. Cvrčci.“ |
- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.04.2019., utorak
Andre Brink: Pravo na žudnju
|
Ruben je muškarac koji je prešao 60-u, živi sam u kući zajedno s kućnom pomoćnicom i duhom kojeg nikada nije vidio. U kuću useljava podstanarka, Tessa, djevojka dvostruko mlađa od njega. Nema tu zapleta, napetosti i nepoznanica. Sve je jasno k'o dan. Ruben se zaljubljuje u Tessu, a Tessa u njega ne. Ali u njemu vidi ono što njoj treba: postojanost, sigurnost, mir. Ljubav. Ona je svjesna njegove zaljubljenosti, ali ne trudi se niti ga zaštiti od svojih ljubavi i avantura, kao niti od sebe same. Opušteno mu se pokazuje, pomalo koketira, paše joj njegova pažnja, briga ..... Oboje su svjesni njegove boli i patnje i muke dok prati njezin život i sve što se događa, sve u čemu ona uživa, a njemu to dopušteno nije. On ne želi prekinuti, jer, ipak, voli, svjestan da nijednu drugu ženu neće moći tako blizu imati. Ni ona ne želi prekinuti jer joj on daje sigurnost i mir, ali daje joj i ljubav, ljubav koju u svojim vezama i avanturama ne želi pronaći. Skoro pa savršena emocionalna sado-mazo priča. Knjiga je skoro pa predivna, da nije tako gorka tema. Tko je to doživio, to emocionalno parazitiranje, iskorištavanje, jako će se dobro prepoznati. Predivan je stil, pisanje koje te goni na čitanje. A od prvih stranica, znamo završetak, iako se nadamo... uvijek se nadamo. Početak i uvod: „U ovoj kući ima duhova. Zato je i bila tako jeftina kad smo je kupili, davno, prije skoro četrdeset godina ili točnije prije trideset godina i četiri mjeseca. Duhovi još nisu bili u modi. S kućom smo u inventar dobili duh Antje iz Bengala i Magrietu Daniels, ženu u ranim tridesetim, koja je vodila kućanstvo. Ona se brinula o meni nakon smrti Riane, nakon svih tih godina, nakon rođenja naših sinova i gubitka moje kćeri, u dugom sutonu koji dolazi iza sreće i nesreće, krivnje i nevinosti, kad više nema nade, niti iznenađenja, niti novog mjeseca, tek pejzaž duha jednoličan kao beskrajne ravni Kalaharija moga djetinjstva; ničega osim kaotičnih uspomena koje noću podmuklo bude iz sna. Ona se naravno brinula i za Antje iz Bengala, nesretnu žrtvu nasilnog ljubavnika i gospodara iz ranih dana holandske kolonizacije Capea.“ The End: „ ... vratio sam se s verande u rtadnu sobu i zauzeo mjesto za pisaćim stolom. A na njemu, na gomili knjiga koje sam spasio od vatre, koju je nehotice zapalila Tessa, našao sam na vidnom mjestu izložen mali prsten s pupka, koji je bio izgubljen, s pravim rubinom blistavim kao kapljica krvi. Moja žudnja ostala je neutažena. Citati: „Kad je ušla u moju radnu sobu prošle noći, bilo je već kasno. Već tjedan dana nije izlazila navečer. Imala je tamne podočnjake. »Moraš mi reći što te muči«, rekao sam. Kao uplašena djevojčica, došla je tražiti utjehu u mom naručju. Na kraju smo se našli na kauču. »Molim te, voli me«, rekla je, »Nikad me nemoj prestati voljeti.« »Odakle odjednom toliko osjećaja?« zapitao sam. »Trebam te Rubene«, šapnula mi je na uho. Krivo sam to shvatio. Vjerovao sam da misli na seks. Počeo sam joj skidati bluzu, a onda sam se sagnuo da ju poljubim u slatki pupak, s kojeg su već nestali tragovi prstena. Nije se pokušavala braniti, samo je upitala glasom koji se pretvorio skoro u šapat. »Stvarno to želiš?« »Molim te, nemoj reći ne.« Ovog puta, osjetio sam, ovog puta će se konačno dogoditi. Nastavio sam skidati što je ostalo na njoj. Činilo mi se kao da se nalazim pred krajolikom koga sam jednom primijetio u snu. Nisam jedino bio siguran jesam li taj san usnuo ranije ili ga se sada sjećam ili ga snivam sada, a sjećat ću ga se kasnije. Promatrao sam ju i kroz misli su mi prolazile riječi: izložiti, ogoliti, razotkriti, otkriti. Sjetio sam se krilatica Montaignea za koga su riječi otkriti i izmisliti bile sinonimi. Naš kontinent je samo izmislio drugi kontinent. Ovo je bio moj novi svijet, moj izum. Potpuno se ukočila pod mojim rukama. Sklopila je oči. Nisam bio sasvim siguran, ali mi se pod slabašnim svjetlom pričinilo kao da suze svjetlucaju pod njenim trepavicama. Kao da me je netko udario u trbuh. »Što nije u redu?« „Prilično rano došao je po nju automobil pun mladih žena. Odvezle su se u sumrak, kao stablo puno ptica koje cvrkuću.“ „To nije baš pravedno s moje strane. Tessa ne krije što radi. Ništa nije pokušala sakriti od mene. Ničega se ne srami. Naprotiv, kad god imamo vremena, s dirljivom iskrenošću priča o svom životu, kao da je naša bliskost, do koje je došlo u bolnici i nakon toga, uklonila posljednju prepreku između nas. Što sam ja njoj? Otac ispovjednik, osoba kojoj se povjerava, suučesnik? Ne postoji riječ za to. Ona zna kako ne pokušavam zanijekati potrebe svoga tijela, kao ni ona sama. Međutim, prihvatila je činjenicu, kao da se samo po sebi podrazumijeva, da neću preći granice, koje smo s mukom uspostavili. Kad Magrieta nije kod kuće, po kući se šeta samo u majici i gaćicama. Ništa ne ukazuje da me želi provocirati ili zadirkivati. Čini mi se, nadam se, kako je to prije svega dokaz povjerenja. Znala me je poljubiti, priviti se uz mene,. Nazvati dragi ili ljubavi moja. Više puta je zaspala na starom kauču u radnoj sobi, s glavom u mom krilu. Jednom prilikom, s osmjehom je primijetila moju erekciju, koju nisam mogao izbjeći i laganim dodirom ruke mi to dala na znanje, jer je pretpostavljala, jer je znala kako ništa ne mogu očekivati, niti zahtijevati.“ „Ustvari, ni ne želim znati. Međutim, kad po njezinom običaju počne pričati o tim stvarima, ja ju nemam snage zaustaviti. Boli me kad saznam, pa ipak više volim znali što se događa nego živjeti u neznanju. S druge strane, njezino povjerenje mi godi i njena spontanost me ponekad dira.“ „Ništa od svega toga nije ostalo. Sva patnja, užitak, strah, je li to samo iluzija? Ostale su samo bešćutne kosti. Gle, kako si lijepa ljubavi moja. Gle, kako si lijepa među uvojcima kose, oči kao u košute, usne kao grimizna vrpca, govor tako ljubak, tvoje sljepoočnice kao šipak koji viri kroz uvojke. Tvoje grudi kao blizanci koji pasu nasred polja ljiljana. Moja sestro, moja ženo, ti si ograđeni vrt, zatvoreni izvor, zapečaćeno vrelo. Neosvojiva si, van moga dosega. Taštino svih taština, prozbori propovjednik - sve je taština. Ili je možda krivo rekao. Možda se čudo ne može pokoriti. Zato što je izloženo raspadanju, zato što je smrtno, zato što ništa nije trajno osim kostiju. Zauvijek je sve nestalo, ovdje i sada. Ništa se ne može usporediti sa sjećanjem ljubavnika. Ovako dalje ne ide. Postajem sam sebi čudan, dosadni starkelja. Pokušavam se koristiti riječima da bih kao crv prodro do čiste realnosti koju predstavljaju kosti. Koliko te samo volim, ljubljena moja. Ali, opasna je ta ljubav koju ti nudim. Ne slušaj me. Kloni me se. Požuri, ljubljena, budi kao gazela gore u planini mirisnoj od začina. Evo ga! Opet sam počeo. Požuri, ljubljena!“ |
- 12:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ... NA POČETAK poštanski sandučić: ggirry@gmail.com _________________________________ google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima
tko chita? __________________ a i drugi chitaju: FORUM knjiški moljac suzette xiola mačka u martama projekt prodaj maglu Urbana riječ lupiga -------------------------------- bookmark booksa lupiga metro -------------------------------- BLOG.HR |