džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
03.03.2007., subota
ISČUPANI "KABEL"
|
fotografija preuzeta s flickira:  Cogito ergo sum, mislim dakle jesam...sjedim u fotelji i gledam u ekran. Televizor je zatvoren. Iza ekrana je prozor...bez zavjesa...nema uvertire...život se samo odvija...samo ponekad se čuje pljesak na toj pozornici. Doista, "daske" koje život znače. Tamo su...tamo vani...Bez kucanja, bez pozdrava, ispred mene se pojavi lice: poznam li ja Vas? Sreli smo se već negdje? Ustajem iz fotelje, zaobilazim ju i stajem iza nje...radim "svoj osobni prostor", iskorištavam fotelju kao "objekt distance" pred nepoznatim. Fotelja me neće "spasiti" od svega što dođe: ljubav, smrt, bolest, sreća, ljutnja, svjetlo, mrak, toplina, hladnoća, prijateljstvo, zloba, mir, svađa...koji su uvijek u nekom drugom obliku, to su kameleoni ni više ni manje. Od nečeg niti ne želim raditi distancu. Lik u crnom dugom kaputu, za crnom dugom kosom zavezanom u rep, za crnim šeširom na glavi zamahne kaputom ko plaštem, nakloni se i podižući glavu vidim objestan smiješak na licu mu: hahaha, nisi mi valjda povjerovala?! Prestaje tupilo mog pogleda, tek me osmijeh trgnuo: pozdrav prijatelju! Ako si i glumac, molim, nemoj igrat predstavu sa mnom. Doći ću u kazalište i ma kolik bio ekran, neću pobjeći van...neću se počet smijat ko kad sam gledala Jurski park, shvatit ću te ozbiljno...nemoj da te na daskama života moram gledati ko glumca...ja nisam Erazmo Roterdamski i moje riječi nisu njegove: "I što je sav ljudski život nego kazališni komad u kojem ljudi prekriveni maskama jedni pred drugima nastupaju i izvode svoje uloge...". Prijatelju, pozovi me na premijeru, rado ću ti se odazvati, a sada...sada me pozovi samo na sok i ispričaj mi koju dobru šalu i reci mi da ćemo se vidjeti i sutra. Sutra možeš doći u roza kaputu, shvatit ću vic. |