< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

16.05.2005., ponedjeljak

O braku (24) - Naći pravu mjeru...

Koliko puta smo čuli, ili čak rekli onu: "Kad sam ja patio, neće patiti moje dijete!" I sve ono što nam je život uskratio nadoknađujemo ispunjavajući svaku, baš svaku želju svome malom mezimčetu. Domišljamo se načinima kako ga zabaviti, oraspoložiti i na koji način naslutiti što bi zapravo htjelo i što bi ga uopće još moglo oduševiti.
Dijete vrlo brzo postaje svjesno moći koju smo mu staviti u ruke i obilato je koristi. Nevjerojatnom vještinom drži pod dječjom papučom cijelu obitelj. Ako bi netko i pokušao biti strog prema njemu, ono će uvijek pronaći zaštitnika u nekom od članova obitelji koja ga drži kao kap na dlanu.
Šarm pomalo ustupa mjesto razmaženosti, a počinju nas pomalo plašiti i slutnje arogancije koju više, sve da i hoćemo, teško možemo obuzdati.
Usamljeni pokušaji odgoja uglavnom doživljavaju fijasko jer nemaju trajnosti i zajedničkog dogovora sviju u kući oko bitnih odgojnih odrednica.
S djetetom se u takvim situacijama manje priča, a više mu daje. Predmetima se pokušava nadoknaditi nedostatak vremena ili bezvoljnost oko ozbiljnijeg odgojnog projekta i mijenjanja načina kako malog čovjeka koji sve više odrasta što bolje uputiti u život.
Odjednom osjetimo kako se naš odnos pretvara u govor pobrkanih jezika. Teško možemo riječima doprijeti do svog djeteta, osjećamo koliko smo jedno drugome stranci.
Iznenada bismo htjeli sa svojim djetetom imati odnos prijateljstva, razgovora ili povjerenja koje zapravo nismo nikada ozbiljno gradili. A i sami znamo da je takav nagli okret odgojnog kormila gotovo nemoguć.

Možda bi u ovakvim trenucima, koje nikome ne bih poželio, prvi dobar korak bio iskrenost prema sebi i pošten odnos prema pogreškama koje su nam se dogodile. Možda…

SAD JE ZA SVE KASNO
Bilo je rano jutro, oko 6 sati. Dvojica ozbiljnih muškaraca i mladić, gotovo dječak, pokucali su na vrata jednoga stana, strpljivo čekajući da im se netko javi. Bunovni ljudi oprezno otvaraju, ali kada vide tko je, s olakšanjem kreću prema mladiću, svome sinu. Inspektori Policijske uprave, jer oni su ga doveli, oprezno počinju objašnjavati kako je mladić upravo uhvaćen u provalnoj krađi, a to, nažalost, nije prvi put, što znaju i roditelji. Dovode ga, eto, kući uz upozorenje da se povede računa o ponašanju, navikama i društvu u kojemu se kreće njihov sin, ako mu žele pomoći, a ne ga posjećivati u kazneno-popravnim domovima i zatvorima. Na njihovo veliko iznenađenje mladićeva mama uzvraća - vikom.
Njezin sin je nevin, divno dijete, pravi anđeo. Bezobrazni policajci optužuju ga ni za što i maltretiraju bez razloga. Ne želi ih više nikada vidjeti i neka ih već jednom puste na miru. Policajci su zabezeknuti, ne zbog neugodnog dočeka i deranja ("sve ide u rok službe"- kažu oni), već jednostavno ne vjeruju da netko može biti toliko slijep pored zdravih očiju. Ništa im drugo, međutim, ne preostaje nego se mirno "pokupiti".
Poslije otprilike mjesec dana dvojica mladića su poginula u prometnoj nesreći, u automobilu koji su ukrali. Jedan od njih bio je i mladić s početka priče, no, tu još nije i njezin kraj: nakon nekoliko dana u Policijsku upravu došla je dječakova majka, obnevidjela od boli, vičući na inspektore što nisu ništa učinili da - pomognu njezinu sinu dok je za to bilo vremena...

D. Filipović /Slobodna Dalmacija/
- 12:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #