Koliko puta smo čuli, ili čak rekli onu: "Kad sam ja patio, neće patiti moje dijete!" I sve ono što nam je život uskratio nadoknađujemo ispunjavajući svaku, baš svaku želju svome malom mezimčetu. Domišljamo se načinima kako ga zabaviti, oraspoložiti i na koji način naslutiti što bi zapravo htjelo i što bi ga uopće još moglo oduševiti.
Dijete vrlo brzo postaje svjesno moći koju smo mu staviti u ruke i obilato je koristi. Nevjerojatnom vještinom drži pod dječjom papučom cijelu obitelj. Ako bi netko i pokušao biti strog prema njemu, ono će uvijek pronaći zaštitnika u nekom od članova obitelji koja ga drži kao kap na dlanu.
Šarm pomalo ustupa mjesto razmaženosti, a počinju nas pomalo plašiti i slutnje arogancije koju više, sve da i hoćemo, teško možemo obuzdati.
Usamljeni pokušaji odgoja uglavnom doživljavaju fijasko jer nemaju trajnosti i zajedničkog dogovora sviju u kući oko bitnih odgojnih odrednica.
S djetetom se u takvim situacijama manje priča, a više mu daje. Predmetima se pokušava nadoknaditi nedostatak vremena ili bezvoljnost oko ozbiljnijeg odgojnog projekta i mijenjanja načina kako malog čovjeka koji sve više odrasta što bolje uputiti u život.
Odjednom osjetimo kako se naš odnos pretvara u govor pobrkanih jezika. Teško možemo riječima doprijeti do svog djeteta, osjećamo koliko smo jedno drugome stranci.
Iznenada bismo htjeli sa svojim djetetom imati odnos prijateljstva, razgovora ili povjerenja koje zapravo nismo nikada ozbiljno gradili. A i sami znamo da je takav nagli okret odgojnog kormila gotovo nemoguć.
Možda bi u ovakvim trenucima, koje nikome ne bih poželio, prvi dobar korak bio iskrenost prema sebi i pošten odnos prema pogreškama koje su nam se dogodile. Možda…