< veljača, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

01.02.2005., utorak

Pravila mog bloga


Stav je kist našega uma.
Određenu situaciju može obojiti turobnim ili sivim tonovima, ili, pak, vedrim i veselim bojama.

Mary C. Crowley



Evo, lipi moji opet smo zajedno… Neću zanijekati da sam povremeno pogledavao kroz prozor blogerskog doma htijući vidjeti je li se štogod dogodilo, promijenilo, i kako su moji blogerski prijatelji.
Nedostajali ste mi. Baš! Navikao sam na svakodnevnu dozu vaših misli i pokoji komentar koji bi mi kazao da je netko pročitao i razumio ( ili krivo shvatio) moj post. I jedno i drugo mi je gotovo podjednako drago.

A opet, dobro mi je došlo ovo vrijeme apstinencije. Čini mi se da je prispjelo baš u pravom trenutku. Malo sam se intenzivnije okrenuo živim i konkretnim ljudima moje blizine… I vidim da smo također jedni drugima nedostajali.

Ovo je bila idealna prigoda da sebi malo pojasnim razloge Georgovog života na Blogu. I da u tom premišljanju stvorim i odluku da li dalje pisati ili ne. Dobro, priznajem, malo su me na ovakve misli potakli i neki blogerski događaji i teme načete nakon prazničke opuštenosti. Nisu me ostavile nedotaknutim. S njima sam živio i bile su, možda čak pinkicu i prejako, u meni.
Drago mi je sebe utješiti rečenicom da je Blog pao baš u pravom trenutku. Teme su ostale, ali decibeli su se zacijelo stišali. I načini! Koji mi se nikako nisu sviđali. Nije to svijet u kojem se osjećam sretno. I moj način da kažem ako se s nečim ne slažem bitno je drugačiji. Pa sam se tu osjećao loše.

U tim premišljanjima sam se sjetio srpnja prošle godine, dragih osoba čiji tekstovi i postojanje me potaknuše da darujem život svom blogu. Ne mogu ne spomenuti: Krossa, Cybergirl, Hala, Maritu, Bigmammu, Sandru, Anu, Poli… Razigranošću misli i oduševljenošću svakodnevnim mrvicama života potaknuli su me da poneku vedru notu vlastite glazbe života ostavim i na Blog stranicama. Hvala im! Oni uvijek imaju počasno mjesto u mom izboru Blog stranica.

Naravno, prije prvog posta trebao sam sebi odgovoriti (kao, uostalom, i svatko od vas) na neka osnovna pitanja i sa sobom se (uf!) dogovoriti o nekim mojim pravilima. Tada je krenulo.

Pa evo:
1. Bit ću pozitivan.
Susreo sam na Blogu tekstove koji briljiraju izbrušenošću izričaja, pršte od bogatstva riječi i vatrometa ideja. Ali, kad ih pročitam, možda se i nasmijem od srca, iskreno, možda me i zamisle – ali poneki od njih ostavljaju neizbježan gorak i opor okus negativnoga. Poput ljudi na koje naletite kao na hodajuće glavobolje, poput ratnica Ksena od čijih se oštrica mača morate dobro skrivati u zakutke života. Sorry, navratit ću opet, možda, ali sa štitom i kacigom.
Neću da moj blog postane svakodnevna jadikovka, a ja još jedna od tužnih sova koji lamentiraju nad tugaljivošću života.
Pozitivnim očima gledam ljude i život. I htio bih da poneka misao koja mi je uljepšala dan stoji na mojim stranicama kao poticaj i poziv na vedrinu. Nije to skrivanje od stvarnosti u ružičastu virtualu, nego naprosto pozitivan Blog.

2. Bit ću anoniman
To sam od početka pisanja smatrao vrlo važnim. Blog sferu smatram svijetom gdje neću iznositi nikakve detalje koji bi me povezivali sa konkretnim Georgom i njegovim životom. Poštujem i drugačije načine, ali moj je ovakav. Nasmijao me jedan post jedne drage Blogerice koja se kao «dektiva» šunjala blogerskim prostranstvima sa velikom lupom i čekićem "razbijala anonimnost" blogerskog pučanstva. Pa reče: "Georg živi i radi u Splitu, ozbiljan je i miran tip. Visok je, ima svijetlosmeđu kosu, počeo je ćelavit, ali mu to fantastično pristaje uz naočale. Georg je tip s kojim mogu sjedit i pretresat sto tema, a da nije dosadno. U ranim je tridesetima i idealan materijal za frenda. Pojede me to što ne znam što Georg radi i što je po zanimanju."
Super! Eto tako me zamislite! To sam ja!
Ma, ne smetaju mi postovi koji detaljno govore o pojedinostima dana, radnom mjestu, kolegama s posla, bračnim sporazumima i nesporazumima. Da, volim i postove na kojima ću pronaći fotografiju ponosne mame, i kćerke, i kućnog ljubimca i... Ali dopustite mi pravo da moj blog ostane (i ne jedini) drugačiji. Samo sam dva puta prekršio svoje pravilo anonimnosti i sretan sam zbog toga. Mislim da sa takvim osobama bez maske anonimnosti mogu biti više i bolje prijatelj. Zaslužili smo to!

3. Neću politiku niti bilo kakvu polemiku na moj blog.
O životu i svemu što ga čini imam jasne i argumentirane stavove. Ono što mislim to i kažem (ako ima smisla i ako se može čuti). Ne slažem sa svim mislima i stavovima (životnim, moralnim, vjerskim, političkim...) koji doslovno vrište sa nekih blog postova. Ali nisu mi takvi blogeri zbog toga ništa manje dragi i nismo zbog toga ništa manje prijatelji. Da, prijatelji!
Uf, bilo bi grozno kad bi se blog post postavio kao zid između mene i bilo koje osobe. To nikada!

I neću napustiti ovaj lijepi prostor druženja, makar su mi se i drugačije ideje vrzmale po glavi. Na ovu odluku me potaknuo i jedan konkretni događaj od prije nekoliko dana. Ali o tom drugi put.

Dragi ste mi i važni ste mi. Neka nas!
- 23:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #