< studeni, 2004 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

24.11.2004., srijeda

Zagonetke prekasno otkrivene...

Postoje kapi koje preliju čašu, pahuljice koje pokrenu lavinu, sitnice koje pamtimo kao najljepše darove, obične spontane riječi kojima dodjeljujemo najčasnije mjesto u zbirci uspomena.

Koliko važnosti pridajemo sitnicama? Onom malom i teško primjetljivom teško je darovati značaj. Tek kad se čaša prelije, kristalna posuda razbije, lavina dugo pokapanoga oslobodi i nezaustavljivo krene - čudimo se kako nismo vidjeli, kako smo bili slijepi i koliko smo toga u beznačajnostima bogatoga propustili.

U igri odnosa rado se igramo skrivača i koji put smo lovci, a drugi put uživamo u ulozi lovine. U suptilnom mozaiku simbola, skrivenih poruka i zagonetki kojima želimo probuditi nečiju pažnju događa se život. I riječi koje izgovaramo nerijetko su zagonetka, makar se krile iza očite jasnoće i nerijetko su tihi govor o nečem neizgovorenome.
Želimo kod drugih probuditi maštu, poruke zapakirati u slutnju. Ako toga nema, prestaje zanimljivost odnosa i banalnost se uvlači kao otrov u krvotok druženja, prijateljstva, pa i braka.

Čak i svojim molbama i grčevitoj želji da nam netko pomogne dajemo ležerni ton enigme koju drugi treba pogoditi. Pomoć tada postaje spontana i mi je lakše, bez poniženja ili srama prihvaćamo. Sugovornik bi trebao imati isti kodni jezik za enkripciju zagonetki i simbola kojima ga pikamo, ako nije tako život se pretvara u razgovor gluhih, babilonsku kulu pobrkanih jezika i svakodnevne nesporazume.
Sivo svakodnevlje nas koji put zaslijepi svojom jednoličnošću pa druge ne primjećujemo kao interesantne igrače u čarobnosti gesta, znakova i poruka.

Kad ne uspijemo u toj igri skrivača, kad ne naslutimo čarobni jezik simbola, skrivenoga ili tek nagoviještenoga bijesno se branimo: "Ako mu što treba neka rekne!" "Pa nije mutav!?" "Ne mogu ja stalno pogađati što hoće ili što mu treba!" "Ne znam što mu je i nemam snage pogađati!" "Tu sam i mogu čuti. Pomoći ću ako treba i ako mogu, ta nije beba, neka samo kaže…"
Upravo tako zvuči svakodnevni tresak vrata koja lupimo baš pred nosom osoba za koje ćemo kazati da su nam važne i da ih volimo.
Kad se danas prevrne u sutra žalimo za propuštenim i čudimo se svojoj sljepoći. A bilo je tako očito! Osoba nijemih riječi nam je cijelim bogatstvom simbola i znakovitih poruka panično govorila da nas voli, a mi smo mislili da se svađa. Govorila nam je da nas treba, a mi smo mislili da joj je samo malo dosadno.
Nismo vidjeli prve znakove umora, nevjere, razočaranja, a bili su tako očiti. Dragi su nam postali toliko svakodnevni da ne primjećujemo darove i znakove.

Što su rečenice jasnije i očitije, to je ponekad razumljivost teža. Nedorečenost je uvijek i izazov da mi sami neke misli domislimo i neke rečenice do kraja izrečemo. Prave riječi i poruke se obično ne izgovaraju nego otkrivaju.

Svinja!?

Vozim tako krivudavom cestom. Baš neposredno prije zavoja, vozačica automobila koje dolazilo iz suprotnog pravca otvori prozor i vikne mi
Svinja!
Jako se uzrujah što me žena koji nisam vidio nikad u životu nazvala svinjom! Mora da su joj se muškarci jako zamjerili u životu – pomislim pokušavajući se smiriti.
U tom trenutku, izašavši iz zavoja, gotovo naletjeh na svinju koja je stala nasred ceste!
- 23:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #