< kolovoz, 2004 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

27.08.2004., petak

Take it easy...

Život se ne može poput filma ubrzati. On ima svoje zakonitosti, ritam i treba vrijeme. Jer život je ispunjen vremenom.

Ni dijete ne može na brzinu uzrasti i postati čovjek, niti ljubav ne može planuti u hipu i takva ostati, niti prijateljstvo ne može biti "od jutros". Treba vremena i strpljenja da ono što smo posijali uzraste, da ono što smo rekli dođe do tuđeg srca i da trud koji smo uložili donese i svoju radost.

Sutra će tek sutra doći, koliko god mi prije vremena trgali stranice kalendara. Budućnost će pokucati na naša vrata kad joj bude vrijeme, makar mi i požurivali kazaljke našeg vrtoglavog sata.

Ako imamo vremena drugome nešto kazati, imajmo i vremena pustiti da to netko čuje. I neka godovi stabla u čijoj ćemo sjeni uživati život budu brojni, puni našeg iskustva i istkani od našeg čekanja.

Koliko lijepih susreta, dragih trenutaka i bisernih minuta svog življenja ubijemo nestrpljivošću. Koliko ljudi gurnemo od sebe samo zato što nam se žuri da nam budu blizu?
I ako smo godinama stvarali problem, trebaju nam i godine da ga pomalo rješavamo.
Sutra jest novi dan, ali mi smo uglavnom oni od jučer.

Kome se žuri neće uživati u rastu, ali će i u svojoj nezadovoljnoj nestrpljivosti potrgati početke zametka i radost plodne jeseni možda nikad neće dočekati.

Zato... nemojmo požurivati - rast, ljubav, razgovor, iskrenost, prijateljstvo, blizinu.... niti išta što zovemo životom. Doći će sve! U punoj radosti! Ako treba doći!

Morate rasti!

Sjedila tako žaba u svojemu vrtu. Hej, žabo, dovikne joj kornjača, tvoj vrt je prekrasan!
- Da, odgovori žaba, ali mora se u njemu puno raditi!
- I ja bi htjela imati vrt, uzdahne kornjača. Tada joj žaba pokloni nekoliko sjemenki.
- Stavi ih u zemlju, reče, I kod tebe će uskoro niknuti cvijeće. Kornjača odžuri i posadi sjemenke.
- Sada morate rasti, reče sjemenkama. Zatim uze hodati oko njih – deset puta tamo i natrag. Je li već nešto izašlo iz zemlje? Ne, ni najmanji izdanak. Kornjača se sagne i vikne:
- Hej, sjemenke, morate početi rasti! Ali ne nikne ništa. Ni najmanji izdanak.

Kornjača pokuša još jednom . Vikne iza glasa: Morate rasti! Dotrči žaba.
- Zašto tako vičeš?
- Moje sjemenke neće niknuti, požali se kornjača.
- Sjemenke se boje kad tako vičeš, zato ostaju u zemlji, objasni žaba.
- Boje se? – upita kornjača. Misliš li to ozbiljno?
- Naravno, žaba će. Ostavi ih nekoliko dana na miru. Čekaj dok zasja sunce! Čekaj dok na njih padne kiša! Onda će niknuti!

No kornjača je bila nestrpljiva. I noću je nadzirala svoju gredicu. Grozno, zaključi. Ne rastu. Možda se boje mraka. I upali sjemenčicama nekoliko svijeća. Donese i knjigu pa im pročita priču. Nemojte se bojati, reče.
Slijedećeg dana kornjača sjemenkama otpjeva nekoliko pjesmica – jednu za drugom.
Trećega dana im je čitala pjesme.
Nekoliko dana kasnije zasvira im na violini.
Sve je bilo uzalud. Sjemenke nisu počele rasti. Pa što se to događa? -zakuka kornjača. Sjemenke se boje izići iz zemlje! Tako plašljivih sjemenki nisam još nikada vidjela!
Najposlije, shrvana zaspe. Spavala je dugo. Spavala je sve dok nije došla žaba i doviknula joj:
- Kornjačo, kornjačo, probudi se! Pogledaj što to tamo raste!
- Hura! Klikne od sreće kornjača. Moje sjemenke. Najzad su niknule.
- Sada imaš lijepi vrt, reče žaba.
- Da, otpovrne kornjača. Ali ja sam se za nj teško naradila.
- 14:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #