Život se ne može poput filma ubrzati. On ima svoje zakonitosti, ritam i treba vrijeme. Jer život je ispunjen vremenom.
Ni dijete ne može na brzinu uzrasti i postati čovjek, niti ljubav ne može planuti u hipu i takva ostati, niti prijateljstvo ne može biti "od jutros". Treba vremena i strpljenja da ono što smo posijali uzraste, da ono što smo rekli dođe do tuđeg srca i da trud koji smo uložili donese i svoju radost.
Sutra će tek sutra doći, koliko god mi prije vremena trgali stranice kalendara. Budućnost će pokucati na naša vrata kad joj bude vrijeme, makar mi i požurivali kazaljke našeg vrtoglavog sata.
Ako imamo vremena drugome nešto kazati, imajmo i vremena pustiti da to netko čuje. I neka godovi stabla u čijoj ćemo sjeni uživati život budu brojni, puni našeg iskustva i istkani od našeg čekanja.
Koliko lijepih susreta, dragih trenutaka i bisernih minuta svog življenja ubijemo nestrpljivošću. Koliko ljudi gurnemo od sebe samo zato što nam se žuri da nam budu blizu?
I ako smo godinama stvarali problem, trebaju nam i godine da ga pomalo rješavamo.
Sutra jest novi dan, ali mi smo uglavnom oni od jučer.
Kome se žuri neće uživati u rastu, ali će i u svojoj nezadovoljnoj nestrpljivosti potrgati početke zametka i radost plodne jeseni možda nikad neće dočekati.
Zato... nemojmo požurivati - rast, ljubav, razgovor, iskrenost, prijateljstvo, blizinu.... niti išta što zovemo životom. Doći će sve! U punoj radosti! Ako treba doći!
Morate rasti!
Sjedila tako žaba u svojemu vrtu. Hej, žabo, dovikne joj kornjača, tvoj vrt je prekrasan!
- Da, odgovori žaba, ali mora se u njemu puno raditi!
- I ja bi htjela imati vrt, uzdahne kornjača. Tada joj žaba pokloni nekoliko sjemenki.
- Stavi ih u zemlju, reče, I kod tebe će uskoro niknuti cvijeće. Kornjača odžuri i posadi sjemenke.
- Sada morate rasti, reče sjemenkama. Zatim uze hodati oko njih – deset puta tamo i natrag. Je li već nešto izašlo iz zemlje? Ne, ni najmanji izdanak. Kornjača se sagne i vikne:
- Hej, sjemenke, morate početi rasti! Ali ne nikne ništa. Ni najmanji izdanak.
Kornjača pokuša još jednom . Vikne iza glasa: Morate rasti! Dotrči žaba.
- Zašto tako vičeš?
- Moje sjemenke neće niknuti, požali se kornjača.
- Sjemenke se boje kad tako vičeš, zato ostaju u zemlji, objasni žaba.
- Boje se? – upita kornjača. Misliš li to ozbiljno?
- Naravno, žaba će. Ostavi ih nekoliko dana na miru. Čekaj dok zasja sunce! Čekaj dok na njih padne kiša! Onda će niknuti!
No kornjača je bila nestrpljiva. I noću je nadzirala svoju gredicu. Grozno, zaključi. Ne rastu. Možda se boje mraka. I upali sjemenčicama nekoliko svijeća. Donese i knjigu pa im pročita priču. Nemojte se bojati, reče.
Slijedećeg dana kornjača sjemenkama otpjeva nekoliko pjesmica – jednu za drugom.
Trećega dana im je čitala pjesme.
Nekoliko dana kasnije zasvira im na violini.
Sve je bilo uzalud. Sjemenke nisu počele rasti. Pa što se to događa? -zakuka kornjača. Sjemenke se boje izići iz zemlje! Tako plašljivih sjemenki nisam još nikada vidjela!
Najposlije, shrvana zaspe. Spavala je dugo. Spavala je sve dok nije došla žaba i doviknula joj:
- Kornjačo, kornjačo, probudi se! Pogledaj što to tamo raste!
- Hura! Klikne od sreće kornjača. Moje sjemenke. Najzad su niknule.
- Sada imaš lijepi vrt, reče žaba.
- Da, otpovrne kornjača. Ali ja sam se za nj teško naradila.