Čušpajz od dnevnika

Ne znam. U komi sam totalnoj već dva dana. Zbog vjenčanja. I to ne svojeg. Tamo osnovnu i srednju školu završio sam u maloj zadrtoj i prilično tradicionalnoj sredini. Sad više ne živim tamo, ali još uvijek imam neke frendove iz srednje školi koji su ondje ostali. Ana je jedna od njih. Cura je stvarno super. Nakon škole bi zajedno išli doma i kad smo došli do križanja gdje bi se trebali rastati stali smo i ostali tako raspredati o životu, smrti i svijetu i po sat i pol. Fakat smo se kužili. Danas se viđamo u prosjeku dva puta godišnje. Katkad se čujemo telefonom. Ali i dalje se super razumijemo. Sredina u kojoj živi toliko je zadrta da joj ispiru mozak svaki puta kad izlazi s muškom osobom koja joj nije dečko. A kad joj neki frend dođe navečer doma susjedi je proglase droljom. Ma ne znam. Ja bi to sve poslao u tri p.m. i pokupio se glavom bez obzira. Ali teško je otići kad nemaš posla, a samim tim ni love. I tako se hrva godinama sa svom tom zadrtošću i zatucanošću. I kad god prohoda s nekim odmah padaju kretenski komentari kako je sve to lijepo, ali da joj je već vrijeme da se uda jer tko će je htjeti nakon svih tih silnih švalera.
I sad je to vrijeme i došlo. I Borna i ja dobili poziv. Za vjenčanje. Progutao sam knedlu u grlu. I to veliku. Zahvalio sam se ja na pozivu, ali jednostavno ja vjenčanje ne mogu probaviti. U svojem životu bio sam samo na njih dva. I više nego previše. Nije mi jasno zašto svi koji ne dođu u paru shvaćaju da je upravo ta noć stvorena da se spare i to postaje imperativ. Sad ili nikad. Ponašaju se ko pepeljuge pred ponoć kada prestankom ćarolije nestaje sva njihove opojnost, zamamnost i svi prinčevi ovoga svijeta postaju oblačići dima cigarete. I to one najlošije. Stoše. Oni koji jesu u paru već i prije vjenčanja počinju taktizirati koga i s kime spojiti, a kad se dočepaju alkohola to im postaje životna misija. Makar za jednu večer. Alooo, nećete time kupiti ulaznicu za raj! I onda cijelu večer mi se uvaljuju neke cure koje prvi puta vidim u životu. I sline po meni. I melju takve gluposti koje ne bi zaintrigirale ni najuspaljenijeg rasplodnog pastuha koji se nakon deset godina zapečenosti predozirao vijagrom i španskim mušicama. A ja baš ne podnosim alkohol tako dobro da bih se uspio dovoljno naliti pa da zgrabim mužikašima razglas, sve ih pošaljem u kurac i obznanim da sam peder te zamolim kuma za ples, šlatanje i još nešto konkretnije. Ajde. Zadovoljit će i barjaktar. Stjegonoša. Obično mi pozlije prije nego dosegnem tu oslobađajuću cifru promila u krvi.
I onda dolazi dan drugi. Kada mi je zlo za umrijeti. Ali ne znam da li više od alkohola ili svog tog šlatanja. Eto.
I objasnim ja mojoj Ani da ja nju strašno volim. Ali da ja na vjenčanje jednostavno ne mogu. I naravno to je njoj problem. Razumijem ja nju. Za nju je to veliki dan i želi biti okružena ljudima koji joj nešto znače u životu. Ali draga Ana. Oprosti. Ja to stvarno ne mogu. I pada kompromis. Bit ću samo u crkvi. A ono poslije definitivno će se odigrati bez mene. Pristaje. Meni već lakše. Još mi se nitko nije do sada upucavao u crkvi pa valjda neće ni ovaj put. Međutim, Borna ne želi ni to. Nema ništa protiv da ja idem. Ali njemu ne pada na pamet. Nije išao ni svojim frendicama u svatove. OK. Idem sam. Pola sata u crkvi. Zbrajam si ja. Pa preživjet ću tih sat maksimalno.
ALI! Ana ima plan B. Budući da neću biti na fešti naći ćemo se kod nje doma sat i pol prije. I telefon u ruke preuzima njezina stara. Objašnjava kako će doći i njezina neudana nećakinja. A nećakinji krajnje vrijeme da se uda. A meni pozlilo iste sekunde.
«Molim vas Anu.»
«Odmah srce.»
«Ana, da tvojoj staroj tako nešto nije palo na pamet. Objasni joj kako god znaš, ali istog trenutka kad nešto pokuša ja se dižem i odlazim. Najozbiljnije.»
«Ma ne, neće. Ne brini.»
I tako. A njezina mama ne odustaje lako od svojih nauma. Muka mi je. I zlo. I naopako. Sada na onih sat ceremonija moram pridodati još sat i pol uvodnog oblokavanja i definitivno upucavanja. I još ću biti sam. Okružen mladim parovima. Neki već imaju i potomstvo. I opet ona njihova pitanja. «A kada ćeš ti?» «Vrijeme ti je.»
«Nikad.»
Zgražavanje na njihovim licima.
«Pa kaj misliš cijeli život biti sam?»
«Nisam sam.»
«Nebuš vječno mogel nalaziti cure za jednu noć. Moraš se već skrasiti.»
«Ne nalazim cure za provod.»
«A kaj onda živiš s pesima i mačkama.»
I sad bih ja rekao «s dečkom». A onda si mislim ja ću se vratiti u Zagreb. A starci i brat ostaju živjeti s tim ljudima. Svaki dan. Nije fer da njih u to uvaljujem. Prešli su daleki put prihvativši činjenicu da sam gej. Put od nekih milijun svjetlosnih godina s obzirom na to u kojem okruženju i svjetonazoru žive. Morali su u potpunosti promijeniti poimanje stvari u svojim glavama. Možda ipak nije fer suočavati ih i s javnim priznanjem. Iako, glupo je zavaravati se mišlju da ljudi ne sumnjaju i da im se iza leđa ne rugaju. Mislim nitko nije tako blesav. Svi vide da starcima uvijek dolazim s Bornom i odlazim s Bornom. A cure ni od korova. Ipak. Bilo bi fer da to bude zajednička odluka. I tako. Ne znam kaj napraviti. Definitivno ću raspaliti po alkoholu čim ga se dočepam. Samo mislim da neće biti dovoljno. Ovo je uistinu moje posljednje vjenčanje. I svi preostali kandidati za tu ceremoniju upoznati su s tom odlukom.
Muka mi je. Preživjet ću. Muka mi je. Preživjet ću. Muka mi je. Preživjet ću. Muka mi je. Preživjet ću. Muka mi je...
Čušpajz od dnevnika: unos 03-1301/05.

Sretan uskrs!

Sve te ankete pomalo postaju zamorne. I pucaju po šavovima od licemjerja. Oko polovice Britanaca ne zna zašto se slavi Uskrs. Ne znam sad više koliko, ali veliki je broj Hrvata koje Uskrs asocira na šunku, jaja i maldi luk. I što sad. Što s onima koji čine onaj «upućeniji» postotak? Što s njima koji su upitani o značenju Uskrsa fino izverglali da je to dan kad je Isusek uskrsnul iz groba. Da je to najveći kršćanski blagdan i slične deklarativne floskule. Pamflete koji su im usječeni u pamet još iz djetinjstva, dok su sjedili u vjenoraučkim klupama i sve to doživljavali kao bajku s happy endom. Dobro bili su djeca. A danas? Sve su to sad odrasli ljudi. Koliko su daleko odmakli od shvaćanja Uskrsa kao bajke? Jesu li uspjeli prepoznati pojedine segmente tog dijela povijesti u današnjem svijetu? U gradu u kojem žive. Jesu li svjesni uloge koju oni igraju u tom bezvremenskom kolopletu istine, ljubavi i poniženja. Poncije Pilat? Svjestan nepravde. Pere ruke i tiho promatra satiranje ljubavi. Juda? Prezir umotan u krivotvorenu sliku privrženosti. Židovski svećenici? Satiru svaku različitost. Izvor kseno i svake druge fobije bazirane na vlastitoj nesigurnosti pred dokazima postojanja nečega njima nepoznatog i izvan domašaja njihovih intelektualnih sposobnosti i svjetonazora. Svega što bi ih natjeralo na prihvaćanje drugačijeg. Narod? Bez razmišljanja slijedi svoje vođe slijepo vjerujući njihovoj ideologiji. Zatrovan njome. Rimljani? Samo izvršavaju svoju dužnost. Nemaju oni ništa s tim niti je na njima da razmišljaju o bilo čemu. Veronika? Ne može preokrenuti svijet. Ne može promijeniti gotovo ništa. Ali ipak pruža ruku. Daje najviše što može. I na kraju. Isus? «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?...A ja sam crv, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir. Koji me vode podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom...Ždrijela svoja razvaljuju na me ko lav koji plijen kida i riče...Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše...Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojati mogu.» Shvaća li uopće taj pobožni i pravodgovorajući postotak upitanih veličinu Kristove molitve na Maslinskoj gori kada on vapi da svi ljudi budu jedno i da budu jedno s Ocem, Bogom. Shvaćaju li misterij Judine izdaje poljupcem, Kamaelovih četa anđela. Misterij službe svjetla. Ili taj raspeti Krist za njih i dalje čuči u ladici s velikim natpisom «BAJKA» na suprotnom dijelu ormara od ladice zvane život. Pa unatoč tome što svjetlaju obraz svog naroda i crkve prolaze kroz život ostavljajući za sobom trag pun križeva na kojima razapeti vise njihovi podređeni na poslu, susjedi, roditelji, djeca. Svi koji se nisu uspjeli uklopiti i zadovoljiti okvirom njihovog egocentričnog svjetonazora. Nije li ipak postotak onih koji ništa od misterija kršćanstva i Uskrsa nisu shvatili iznad 95%. Razlika je u tome što neki svoje shvaćanje svode pod pravi nazivnik. A drugi šunku, jaja i mladi luk zamataju u u djetinjstvu nabiflanu, ali ne i shvaćenu pripovjest. I tko je onda pošteniji?
Nisam ni ja nikakav svetac. Svega se lako pridržavati kad su praznici i okružen sam onima koje volim. A što će biti u utorak. Već i na najmanji znak ugroženosti, pokušaja iskorištavanja ili podvale bit ću spreman priklati vlastitim zubima. Pregristi grkljan. I pustiti krva da šiklja. Uvjeren da činim pravednu stvar. A što je to pravednost? I stvarno sam ljut zbog toga. Na samoga sebe. Jer bar bih ja trebao shvatiti neke stvari. I zašto ne mogu trpiti da netko napravi budalu od mene. Kad ja ionako znam da nisam budala. I Borna to zna. I svi to znaju. Zašto je onda tako bitna ta društvena igra klanja. Ne želim biti žrtva.
Definitivno. Lakše je baviti se šunkom i jajima. Malo teže mladim lukom jer je ljut.

Ovo je noć

kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje ... Ova svijeća primljena na miris ugodan pridružuje se svjetlilima nebeskim ...

Koji nam je qwratz

Mislim, svima nama. Ljudskom rodu općenito. Kad smo ostvarili financijsku neovisnost, Borna (moj dečko) i ja počeli smo s vremena na vrijeme odlaziti u restorane po gradu. Tako. Da se utješimo kad nam ne bi išlo, da se proveselimo kad bi nam išlo ili iz sasvim prizemnih razloga kao što je okončati glad, a ne bi nam se dalo kuhati. I u samim počecima tih gurmanskih lutanja znali smo često sjesti u Nocturnu. Jer tamo je sve bilo OK. Konobari ugodni oku, nenametljivi, klopa dobra, svakojakih ptičurina na meniju i nikad prenatrpano. Nije to bilo neko baš razvikano hranilište. Onako. Prosječno. Ali unatrag godinu dana…sve se prekrenilo. Narod je, tko zna iz kojih razloga, shvatio kako je to genijalno mjesto za druženje uz hranu. Kako se tu super jede. Ili već tko zna što. I više nisi mogao naći mjesta. Dođeš poslije posla i sve krcato. Dođeš subotom sve puno. I počinje polako shvatili to i gazde. I sad počinje preobrazba. Prvo su one obične socijalističke tanjure koje se još uvijek može naći kod Zagorca zamijenili finim. Dizajnerskim. Četvrtastim. Crnim i bijelim. I čak neki znaju pazit da hranu za isti stol ne serviraju na dva crna ili dva bijela, već na po jedan od svake «boje». Mislim da su malo i pokrečili dvorane. Nije ništa revolucionarno pa je teže za primijetiti. A onda netko sve te promjene mora i platit. Jest da im je promet porastao i prije redekoracije, ali opet. Neće valjda gazda otrgnut od svojih usta. Evo, jadan, nabili mu sad još i tu baštiničku rentu da i to mora plaćat. Već i otprije ima namet Turističke zajednice i Obrtničke komore. I tako najprije se smanjila porcija pomfrita. Jako me to naljutilo. Em nemreš naći mjesta em dobiješ šačicu pomfrita. Tolko sam bio ljut da mi se više nije dalo zalaziti tamo. Međutim. kako mene svaka srdžba prođe, jučer, nakon neka 4 mjeseca navratili mi opet. Sve puno, naravno. Ko u kokošinjcu. Naručimo lignje, tartar, opet pomfrit. Donese tip bijeli i crni tanjur. I na tanjuru lignji kolko stane na dlan (bez prstiju i u jednom sloju). Tartara u nekoj maloj staklenoj zdjelici veličine da se ni vrabac u nju ne bi mogo posrat. A fuck! Pomfrit neću ni spominjat. O njemu sam već sve rekao. Bogu hvala pa je pola litre Tomislava i dalje ostalo pola litre. I sretan onaj kom je to dovoljno da ga drmne. Onako. Lagano. Pa to onda treba strusit prije nego dođe hrana. Da se taj manjak na tanjuru lakše podnese.
Jasno je meni da statistike pokazuju da su Hrvatice i Hrvati sve deblji. Pretiliji. Da im kolesterol u krvi raste do neslućenih visina. Kud nam je natalitet nikakav, a sad ćemo još ubijat mlade prekomjernom hranom. Ali nije na ugostiteljima da o tome brinu. Ima nas mršavih i gladnih.
Ali Sad ozbiljno. Kaj je s tim ljudima koji tamo uporno doprinose gužvi? Kaj oni ne cijene svoj novac? Kaj se ne bi htjeli za tu lovu najest da više disati ne mogu? Kaj oni nisu vidli kak izgledaju porcije u drugim, čak i jeftinijim, restoranima. Mislim, ne kužim ja njih. Ko zabludjele ovce. Misle ak je gužva i nikad nema mjesta da je kvalitetno. Zakaj narod misli da ak ih neko dobro ne isprca u zdrav mozak oko nečeg i financijski ne odere da to nije vrijedno i kvalitetno? Ima ona priča kak je tip dolazio doktoru da mu je zlo i zlo. I da mu doktor neke tablete (nije bitno kakve). Uglavnom, lik se vrati sutradan i protestira da tablete ništ ne valjaju. Jer nisu jako gorke. Ima slična fora sa ženom koja je htjela drugu injekciju jer ju od prve rit nije pekla, nego je mogla normalno sjediti. Zar smo stvarno takvi?
Jebeš Nocturno! Sad mi ga je stvarno preko glave. Sutra idemo Mimici na lignje. Da si popravimo okus. I ponovo izbaždarimo na normalu.
Cuspajz od dnevnika: unos 03-1251/05.

Zovem se zeleni

Zapravo, trebao sam se zvati Marko. Da, dok su je vozili u rodilište stara je bila sigurna da ću se zvati Marko. I onda se sve prekrenilo. Ležala bi ona u krevetu, a kroz prozor bi se stalno čulo: “Marko! Marko! Dolazi ovamo!….Marko! Kaj radiš!….Marko! Nalemat ću te!” Ne, nije to ona prošvicala (nije da inače nije, ali ovo stvarno nije). Neka je to druga majka nastojala dovesti u red svoje nestašno čeljade. I onako sva natečena, nabreklog trbuha stara se usrala. Jer nikad ne znaš dolazi li narav s imenom. Nije htjela takvog zločestog sina za kojim će trčat po okolnim livadama, gnojištima, zavlačit se u septičku i urlati na njega po dvorištu pred svim silnim susjedima. I tako nazvala me crvena, ups, hoću reć zeleni. A na kraju po nju bi možda sve bolje završilo da nije odustala od prvotnog nauma i nazvala me Marko. Tko zna. Uglavnom, tako ja sad živim svih ovih godina i gledam sva ta čuda ovog svijeta. I divim se i zgražavam se i uživam i patim. Ko i svi ostali. Danas sam ja kao veliki. Ili mislim barem da jesam jer ponekad se osjećama jako jako mali. A zapravo sam prokljuvio sve. Jer svi veliki zapravo su jako jako mali. Samo se igraju da su veliki. I igračke su malo drukčije. I vrtići su malo drukčiji. I na žalost nema teta koje bi nas natamburale i stjerale u kut ili ostavile po kazni spavat dok se ostali vani igraju. No, poanta je da ja sad više i nisam tako mali jer se igram da sam veliki i sukladno toj ulozi više ne mogu gnjavit staru, a nekog moram. Pa mi se ovo učinilo kao idealno mjesto da se tu spucam. Tak ću ja sad tu nekaj pisat. Nekad. Kad se umorim od igranja stričeka. Ali moram jako pazit da me one dvije male bubamarice (nitty i actorgej) ne vide jer će me metnut na onaj svoj popis i onda će bit svega. Srušit ce se nebo i zemlja će se dić. Jer po teoriji kaosa ako leptir zamahne krilima na…bla, bla, bla, uragan. Zapravo u čemu je stvar. Ja sam već na jednom popisu. Dobro, to je imenik. Ima unutra i moj broj telefona. I svi su tamo neki gej ljudi. I mene to baš i ne smeta kaj sam i ja tamo. I jako sam zahvalan autoru kaj pokraj mojeg imena nije napisao nikakav zločesti komentar tipa drolja, dosadan, ružan, krezav (koji to samo fuck znači). Čujem da ljudi imaju više problema zbog tih komentara koje im je nakamčio nego zbog samog objavljivanja imena. I tako ja sam već na toj listi pa sad ako dospijem na još jednu to bi neki zlobnici mogli smatrati sukobom interesa. I onda će me polvlačit po novinama, televiziji, osnovat povjerenstvo ovakvo, povjerenstvo onakvo. Pa će ta povjerenstva istraživat zašto sam ja na obje liste i kome sam platio da me metne i na koju i kolka je moja protupravna materijalna dobit od bivanja na tim listama. I onda će ljude u tim povjerenstvima trebat platit. Njihove dnevnice, vrijeme utrošeno na razmatranje, ispitivanje, putne troškove, troškove smještaja, ljubavnice, izvanbračne djece. A to će opteretit proračun. Pa će se Šukica sav preznojit jer će mu MMF i Svjetska Narodna Banka pritegnut kajš. A s njegovim strukom to baš nije ugodno. Pa će past reforma. Pa porast prirezi i smanjit mi se plaća. A to baš ne bi bilo lijepo. Zato moram pisati undercover.
Evo sad sam se ovdje malo odmorio. Moj dragi se sprema odgledati Pasju na videu. Nismo to gledali u kinu, a Uskrs će pa je prigodno. Ja to ne mogu gledat. Dogovorio sam se s frendom pa se idemo malo drocat po gradu pa ćemo sjest negdje na kavu. Moram se sad uozbiljit. Ugasit ovo i ponovo zaigrat ulogu. Tako.
Cuspajz od dnevnika: unos 03-1201/05.