Čušpajz od dnevnika

Koji nam je qwratz

Mislim, svima nama. Ljudskom rodu općenito. Kad smo ostvarili financijsku neovisnost, Borna (moj dečko) i ja počeli smo s vremena na vrijeme odlaziti u restorane po gradu. Tako. Da se utješimo kad nam ne bi išlo, da se proveselimo kad bi nam išlo ili iz sasvim prizemnih razloga kao što je okončati glad, a ne bi nam se dalo kuhati. I u samim počecima tih gurmanskih lutanja znali smo često sjesti u Nocturnu. Jer tamo je sve bilo OK. Konobari ugodni oku, nenametljivi, klopa dobra, svakojakih ptičurina na meniju i nikad prenatrpano. Nije to bilo neko baš razvikano hranilište. Onako. Prosječno. Ali unatrag godinu dana…sve se prekrenilo. Narod je, tko zna iz kojih razloga, shvatio kako je to genijalno mjesto za druženje uz hranu. Kako se tu super jede. Ili već tko zna što. I više nisi mogao naći mjesta. Dođeš poslije posla i sve krcato. Dođeš subotom sve puno. I počinje polako shvatili to i gazde. I sad počinje preobrazba. Prvo su one obične socijalističke tanjure koje se još uvijek može naći kod Zagorca zamijenili finim. Dizajnerskim. Četvrtastim. Crnim i bijelim. I čak neki znaju pazit da hranu za isti stol ne serviraju na dva crna ili dva bijela, već na po jedan od svake «boje». Mislim da su malo i pokrečili dvorane. Nije ništa revolucionarno pa je teže za primijetiti. A onda netko sve te promjene mora i platit. Jest da im je promet porastao i prije redekoracije, ali opet. Neće valjda gazda otrgnut od svojih usta. Evo, jadan, nabili mu sad još i tu baštiničku rentu da i to mora plaćat. Već i otprije ima namet Turističke zajednice i Obrtničke komore. I tako najprije se smanjila porcija pomfrita. Jako me to naljutilo. Em nemreš naći mjesta em dobiješ šačicu pomfrita. Tolko sam bio ljut da mi se više nije dalo zalaziti tamo. Međutim. kako mene svaka srdžba prođe, jučer, nakon neka 4 mjeseca navratili mi opet. Sve puno, naravno. Ko u kokošinjcu. Naručimo lignje, tartar, opet pomfrit. Donese tip bijeli i crni tanjur. I na tanjuru lignji kolko stane na dlan (bez prstiju i u jednom sloju). Tartara u nekoj maloj staklenoj zdjelici veličine da se ni vrabac u nju ne bi mogo posrat. A fuck! Pomfrit neću ni spominjat. O njemu sam već sve rekao. Bogu hvala pa je pola litre Tomislava i dalje ostalo pola litre. I sretan onaj kom je to dovoljno da ga drmne. Onako. Lagano. Pa to onda treba strusit prije nego dođe hrana. Da se taj manjak na tanjuru lakše podnese.
Jasno je meni da statistike pokazuju da su Hrvatice i Hrvati sve deblji. Pretiliji. Da im kolesterol u krvi raste do neslućenih visina. Kud nam je natalitet nikakav, a sad ćemo još ubijat mlade prekomjernom hranom. Ali nije na ugostiteljima da o tome brinu. Ima nas mršavih i gladnih.
Ali Sad ozbiljno. Kaj je s tim ljudima koji tamo uporno doprinose gužvi? Kaj oni ne cijene svoj novac? Kaj se ne bi htjeli za tu lovu najest da više disati ne mogu? Kaj oni nisu vidli kak izgledaju porcije u drugim, čak i jeftinijim, restoranima. Mislim, ne kužim ja njih. Ko zabludjele ovce. Misle ak je gužva i nikad nema mjesta da je kvalitetno. Zakaj narod misli da ak ih neko dobro ne isprca u zdrav mozak oko nečeg i financijski ne odere da to nije vrijedno i kvalitetno? Ima ona priča kak je tip dolazio doktoru da mu je zlo i zlo. I da mu doktor neke tablete (nije bitno kakve). Uglavnom, lik se vrati sutradan i protestira da tablete ništ ne valjaju. Jer nisu jako gorke. Ima slična fora sa ženom koja je htjela drugu injekciju jer ju od prve rit nije pekla, nego je mogla normalno sjediti. Zar smo stvarno takvi?
Jebeš Nocturno! Sad mi ga je stvarno preko glave. Sutra idemo Mimici na lignje. Da si popravimo okus. I ponovo izbaždarimo na normalu.
Cuspajz od dnevnika: unos 03-1251/05.