GastroPhoto

01.09.2015., utorak

Zaboravljeni hedonizam viškog arhipelaga

Bas kao i prošle godine u ovo vrijeme, ja i moja plava munja krstarili smo radno jadranskim otocima crtajući svjetlom.
Destinacija otok Vis, mjesto Komiža kamo smo se uputili bježeći od paklenih vrućina koje vladaju zagrebačkim ulicama. Tješio sam se kako će mi na morenu biti lakše izgurati temperature koje dosežu 40 stupnjeva. Tješio sam se hladnim pivkanom, tješio sam se gemištekom, čak sam pokušao drastičnim metodama poput bezalkoholnog sladoleda, ali nula bodova. Pakao gradskog asfalta pratio me i na moru.
Unatoč osvježenju koje čovjek barem na tren osjeti brćkajući se u moru, trideset stupnjeva - kolika je temperatura istog - ne doprinosi pretjeranom guštu. Usudio bih se reći da je u paklu hladnije. Spavanje u takvim uvjetima nedostižan je san pa je jedino u čemu mogu u potpunosti guštati hrana pripremljena u skrivenim uvalama otoka Visa, čiju osjetilnu poeziju prati a cappella okupljenih cvrčaka i šum udarajućeg mora.
Prva od uvala koju sam znatiželjno posjetio na preporuku profesorice hrvatskog jezika i moje osobne lektorice bez čije intervencije ova bujica škrabotina ne bi bila nimalo čitljiva, bila je Mola Trovna u kojoj obitava poznati hrvatski pjesnik Senko Karuza.

Osebujna ličnost nasmiješenog lica čiji osmijeh skrivaju gusta brada i brkovi, toliko vedrog karaktera da pomalo podsjeća na Djeda Božićnjaka živi u uvali koju tek od ove godine možete posjetiti automobilom ili motorom (iako to ne bih preporučio nikome jer makadamski put do Mole Trovne nije nimalo naklonjen mojoj plavoj mezimici) pa je veći gust dokrstariti do tamo brazdeći kroz morske valove.

Uz to što je priznati umjetnik u svom polju, Senko je i jedan od začetnika eko održivog gospodarstva u državi, a uzgoj voća, povrća i obrada spomenutog neizmjerne je kvalitete pri čemu moje nepce neće prosvjedovati čak ni prilikom kusšanja hrane koja mi je inače odbojna.

Svakodnevno svježa riba, hrana bez konzervansa, pasterizatora i sličnih pomagala održivosti prehrambenih namirnica neopisivo je vješto spremljena u rukama tog hrvatskog Robinsona. Vino čiji proces sazrijevanja nikad nije prekinut, prema Senkovim riječima, je najprirodniji oblik onog najboljeg dobivenog iz grožđa. Stariji otočani imaju izreku da je vino onakvo kakvo je bog dao grožđe pa je Senkova misao vodilja potpuno na mjestu, a i Bugava (Vugava kako je Višani zovu) je izvrsnog okusa. Specijalitet koji sam toga dana imao prilike isprobati bila je pašteta od grdobine, kantara i škarpine kojoj sam nakon nekoliko časšica bijelog nektara ponosno nadjenuo ime Trio fantasticus. Paštetu prati “side dish” u obliku sušene rajčice konzervirane u biljnom ulju, u kojemu su prethodno odležavale masline ispuštajući svoj gorkasti okus koji savršeno balansira slatkoću sušene rajčice, nakon čega slijedi vrhunac osjetilne perverzije, kako za nepce tako i za duhovnu okrijepu.

Gusta riblja juha spravljena od morske mačke i ribe dimljene na ružmarinu sa školjkama i motarom.

Nakon višesatnog “sexa” napuštam uvalu Mola Trovna i odlazim do Komiže gledati kako ribari isplovljavaju u nabavu svježe jadranske ribe.

Sljedećega dana namjerio sam se do mog dragog prijatelja Fireta. Fire je na otoku Visu poznat po majstorskoj pripremi peke, a najnovija kreacija mu je peka od hobe kojoj pred kraj doda rižu da upije dio hobinih sokova. Njegov restoran Roki’s nalazi se u samom epicentru otoka, u mjestu Plisko Polje, s pomalo nezahvalnom pozicijom u unutrašnjosti. Unatoč lokaciji, za apsolutni hedonizam unutar njegove oaze morat ćete se najaviti čak i do dva dana unaprijed jer 30-50 peka koje taj viški fakin dnevno pripremi iščeznu u grotlu gladnih ždrijela okupljenih gostiju nevjerojatnom brzinom!

Bitno je naglasiti kako Roki’s ne poslužuje ručak pa je prethodni podatak još impresivniji. Dobro je napomenuti kako se Fire nakon turističke sezone posvećuje svojoj drugoj strasti i relaksaciji, a to je proizvodnja vlastitoga vina od sorte Vugava među kojima se istiće njegov Rose.

Osim Senka i Fireta, svakako je važno u kartu obilaska viških vala uvrstiti i uvalu Stončica, po mom osobnom mišljenju najljepšu uvalu za kupanje.

U njoj se nalazi jedna, ali vrijedna istoimena konoba, Stončica. Vlasnik Tripo Linčir rado će s vama porazgovarati dok ispijate hladan gemišt uz vruće ognjište njegova komina, uzdišući nostalgično, promatrajući srdele na ražnju. Specijalitet koji karakterizira mjesto Vis na otoku i kojeg u ostalim dijelovima otoka možete pronaći samo ako je kuhar rođeni Višanin.

Osim srdela, moja preporuka su jadranske lignje uz pire krumpir kao prilog pripravljen bez maslaca, vrhnja i mlijeka. Umjesto toga, njegova zanimljivost je u teksturi od češnjaka, peršina i maslinova ulja. Vjerujte mi, okus mu je izniman i nisam ga osjetio nigdje na otoku.

Ovime završavam svoj gastro obilazak otoka Visa i napominjem kako ja nisam profesionalni kuhar ni kritičar, a svaka napisana riječ osobno je mišljenje ovog gastro fotoreportera.

Tekst i fotografije:
© Kristijan Tabet

- 16:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.11.2014., ponedjeljak

Ma tko to more platit.....

Pola tri je ujutro, na teveju se vrte izlizale reprize Raymonda, pegla me nesanica i sve se na kraju svodi da ću napokon, nakon sto mjeseci pause, nastaviti pisati svoj blog.
Što napisati, odakle početi i kako biti zanimljiv ljudima koji te čitaju?
Nemam pojma i nije me briga.
Još uvijek razmišljam o tome što bih mogao napisati i koji restoran sam upamtio u zadnjih nekoliko mjeseci, znajući da sam ih prošao gomilu. Toliko da me sad pak muči misao da možda živim iznad svojih mogućnosti.
Srećom, profesija fotografa, teška i neisplativa ako nemaš kvalitetu i cijenu kojom bi se prostituirao da zadržiš klijenta, ima i svojih benificija ako snimaš hranu i poznaješ puno ugostitelja. Naravno, koristi i činjenica da te osim “debele” reputacije u fotografskim krugovima, prati i ona druga reputacija, reputacija debelog veseljaka koji puno jede, pije i stalno svoje gastro avanture objavljuje na Instagramu i Facebooku. I to je OK, to se mojim vjernim sljedbenicima sviđa. Svaki njihov dodatni lajk moj ego uzdiže na prijestolje, bilo da objavljujem fotku doručka iz vlastite kuhinje ili izvještavam iz neke gastro oaze u kojoj sam se prežderavao kao kraljević na posteljici od demiglasa.

Jedna od tih oaza definitivno je Galešnik, maleni otočić skriven među razvikanim paklenjacima hvarskog arhipelaga. Nekadašnji zatvor uređen od ekipe iz lučke uprave i otočana, mjesto je gdje ce vaš um doživjeti apsolutni zen. Osim što s otoka puca predivan pogled na grad Hvar i što na tih 0.015m2 otoka postoji savršen raspored visećih ležaljki, restorana i domova divljih beštija poput zečeva, paunova i pjetla koji je svojevrsni poglavar sa svojom crvenom perjanicom, lokalna ekipa ne pretjeruje s cijenama koje su ispod ranga kvalitete koju nude.
Mali, rekao bih, priprosti restoran, oduševit će vas atmosferom i grill ribom u režiji barbe Prospeta te velikim izborom hvarskih vina. Galešnik je osim mene odabrao i poznati raper Jay Z i njegova supruga Beyonce, no seljani kakvi jesu, nisu isprobavali domaće specijalitete i domaće vino, nego su kulinarsku palicu prepustili privatnom kuharu kojeg vode sa sobom na jahti. Epic fail, ako mene pitate, ali ponavljam, džabe ti pare ako nemaš dušu.

Moja sljedeća nesanica odvodi me do sjećanja na trenutak kad sam odlučio sjesti na svoju vespu od 50ccm i voziti ju od Hvara do Zagreba. Za tako nešto moraš uistinu biti pacijent posebne kategorije i neću lagati, nije mi baš bilo svejedno u špici sezone zajahati tu beštiju, riskirati izmrcvarene Čehe i ostalu silu automobiliziranih turista po putu, no kako mi je fotografija primarni izvor zarade, odlučio sam nazvati redakciju i zamoliti tri dana slobodnog kako bih neopterećen klizio lokalnim cestama kroz Lijepu našu.
Već negdje po izlasku iz Splita, desetak kilometara od Sinja, u malenom Trilju odlučio sam posjetiti izvore rijeke Grab i rijeke Rude(ja bih ih svrstao u potoke, al’ aj ti to objasni lokalcima). Nemalo me iznenadilo da u većini tih sela kroz koje spomenute rijeke teku, ljudi još uvijek na tradicionalan način proizvode brašno vrhunske kvalitete. Bio je to prizor zbog kojeg sam poželio, u nekom paralelnom životu gdje sam težak milijune, kupiti tu predivnu mlinicu i živjeti tu zauvijek.
Priroda je tu toliko očuvana u svom izvornom obliku da ne iznenađuju scene zalutalih turista koji uz obale rijeke obavljaju rano jutarnju higijenu.

Uz kratki razgovor, par čašica rakije i pokoju pivu, apetit jednostavno dođe sam od sebe pa je logičan slijed događaja da po preporuci mlinara moraš otići jesti u restoran Premijer. Tko ga nađe od prve, uštedio si je dvadesetak minuta bauljanja po seoskim cestama. :
Rijetko kad vjerujem lokalcima po pitanju preporuke restorana jer svi preporuče nekog od svojih frendova, kunući se da je to baš ono što će me dovesti do kozmičkog gastro orgazma i ekstaze, no kad sam zasjeo u Premijer i bacio se na meni, shvatio sam da ću zbog prenatrpanog menija i kaosa koji njime vlada hranu naručivati satima.

Nakon pola litre vina i vode(jer tako se tamo mjeri vrijeme), odluka je pala: molim vas, jednu juhu od rajčice, žrtveni kruh i apsolutni hit menija, riječne rakove uz palentu rađenu od onog istog brašna u kojem sam se valjao par sati ranije.
Moram priznati da dugo nisam jeo nešto toliko ukusno i kvalitetno pripremljeno. U moru kupovnih namirnica, Premijer je mjesto gdje je lista jela rađena po drevnim receptima koji su se služili u Dioklecijanovoj palači, a namirnice su prikupljene od lokalnih težaka.

Toliko je bilo ukusno, da sam se jednom drugom prilikom po povratku s dvodnevnog izleta u Split ponovno uputio u Premijer i naručio pastrvu punjenu kaduljom, orasima i rižom koja me doslovce ušutkala na sat vremena, a oni koji me poznaju znaju da je to gotovo nemoguća misija. Bilo kako bilo, ako vas put nanese, svakako svratite u taj mali raj smješten na Cetini i provjerite sami pretjerujem li u vlastitom sudu.

- 10:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.03.2014., nedjelja

Bez ljubavi hrana je jedino i samo sredstvo preživanja

Nisam dugo perom klizio papirom ili u mom slučaju, prstima tastaturom svog Mac-a, no kako me muči što ne pišem započeti blog, u meni se nakupio nevjerojatan osjećaj da ne smijem stati na prva dva teksta i ostati na tome.
Naime, poznanik kojeg sam tražio savjete (ISKUSNI BLOGER I SVOJEVRSNI SELEBRITI) me pokušao usmjeriti kako trebam, dapače, moram pisati, ali to onda ne bi imalo osobni potpis kojem teže brojni umjetnici, bilo da se bave kulinarstvom ili nekim drugim medijem izražavanja.
Krenimo redom: rečeno mi je da pišem negativno, da u sebi imam nakupljenu ljutnju i gnjev što smatram potpunim seratlukom.
Čovječe, pa ja pišem ono što proživljavam i doživljavam, ono što skoro četiri milijuna Rvatina prolazi svakodnevno hraneći se u objektima koji nas bar na tren trebaju dekoncentrirati od svakodnevice i ostalih pizdarija kojima smo okruženi! I za to još plaćam masnu paru. Da - psujem, Hrvat sam i napisao sam PIZDARIJA. Možete mi slobodno…….
Anyway, nedavno sam ipak odlučio posjetiti RougeMarin restoran, nakon negativnog iskustva nekoliko tjedana ranije i pazi iznenađenja, nemaju specijalitet kuće: hamburger koji odležavaju nekoliko tjedana cijena mu je cca.70-80kn. Valjda su toliko popularni da ne stignu staviti meso da fermentira, odstoji, usmrdi se ili što već. Ako se požališ da ti je hamburger koji platis preko 30kn presuh i zatražiš umake koje ne dobivaš regularnom narudžbom, naplate ti dvije kune po prilogu kao što su ketchup i majoneza. Naravno, oni me zasigurno neće više vidjeti, možda vikendom kad imaju gastro sajam koji za razliku od prenapuhane reputacije spomenutog restorana ima neki potencijal zbog kojeg poželiš subotom dogegati mamuran bogu iza nogu u Heinzelovu ulicu i uživati u gastronomskoj ponudi malih proizvođača.

(Fotka je samo ilustrativnoga karaktera, ovo nije burger iz RougMarina)

Kako živim ubrzano i izgubljeno posljednjih godinu dana, s previše pivi i prasetine u guzici, normalno je da se hranim po restoranima koje mi preporučaju brojni prijatelji pa tako i u onima koje ti preporučaju fejs frendovi koji ustvari rade PR za uistinu gastronomski loše restorane čija bi profesionalna usluga posramila i Turčina koji na obalama Istambula dila dagnje sumnjivog podrijetla i mirisa. Jedan od takvih restorana je i restoran Starina koji se nalazi također van dosega onih koji nisu blagoslovljeni automobilom, a od ponude nude ustajali biftek (čitaj bifet koji okusom podsjeća na kravu koja se nalazi pred vječnim pašnjacima), mikroporciju matovilca za 30kn i balzamico koji ti deset minuta nakon posluživanja oduzmu jer valjda restoran raspolaže samo jednom bočicom balzamica. Ipak je kriza pa ne čudi što je petkom od 18.00 do 21.00h restoran potpuno prazan. Eh, kamo sreće da je to jedini restač koji sam posjetio u nadi da ću nepcima priuštiti ispriku koju im nakon ova prva dva restorana dugujem.
Iako ima još groznih restorana o kojima ću sa zadovoljstvom pisati u budućnosti, vrijeme je da vas obasjam i drugom stranom kulinarske medalje. Prvi od restorana koji me osvojio je Lari i Penati, smješten pri dnu Petrinjske ulice. Njihova marinirana krilca u umaku od naranče su savršen spoj nepretenciozne kuhinje i iskusnog kulinarskog izražavanja, a ni cijena od cca. 40 -60kn po obroku nije nešto što si bilo tko od nas običnih ljudi nemože priuštiti. Jedino im zamjeram što imaju toliko ukusna svinjska rebarca da svaki puta kad ih se zaželim, brojni gladoši su se omastili prije mene pa ostanem uskraćen za toliko željenim orgazmom svojih okusnih pupoljaka.

Zicer na koji uvijek možeš računati, iako radi samo do 3 popodne, je buffet Jelsa smješten na obroncima tržnice Dolac. Neugledan i skriven među brojnim souvenir štandovima, u tom lokalu uvijek će vas dočekati raspjevani tandem konobarice i grill majstorice koja svakodnevno odabire najbolje od mesa koje mesari zagrebačke županije mogu ponuditi. Pretvarajući te komade u zalogaj slasnog ćevapa po cijeni od 25kn za veliku porciju ili ražnjića za 35kn, lepinje natopljene home made temeljcem zatim grilane te grilani luk oduševit će i one koji zaziru od takvih neuglednih lokala. Novitet koji svakako preporučam su pileća jetrica za 23kn, a dodatni plus su litra Smrečnjaka i mineralne za 65kn

Ukoliko nemate vremena za odvojiti, a prolazite gladni Trgom bana Josipa Jelačića, mjesto koje vas mora privući je fast food Pit Stop smješten na Ilici, u početku prolaza kroz neboder na trgu. U razgovoru s vlasnikom, raspitujući se o svježini peciva koja poslužuju, saznao sam da sami mijese tijesto i proizvode pecivo po talijanskoj recepturi i bez aditiva što ih u startu čini definitivno kvalitetnijima od većine ponude u bližoj okolici. Njihov MALI sendvič (od puretine, vratine, šunke i sira itd.) napunjen prilozima po želji i količini od koje vam srce zatreperi platit ćete u rasponu od 10 do 19kn, a veliki sendvič uredno možete sačuvati za popodnevni obrok i još ćete uživati u svježini domaćeg peciva. U ponudi imaju i ukusne pileće medaljone poslužene sa prženim krumpirićima.

Toliko za sada od gnjevnog pera gastrofotomada kojemu je samo cilj uživati u usluzi koju nude hrvatski ugostitelji i oni koji se takvima nazivaju.

Oznake: restaurant, hrana, Food, photo, gastro, gastrophoto, food photograph, gastronomija

- 12:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.11.2013., utorak

Slatki nektar nevinih grozdova i djevičanskog okusa; Portugizac...

Bio je to tužan prizor. Jak vjetar i ružno vrijeme potjerali su prodavače s tržnice Dolac koja je bez svojih kumica zjapila prazna, gotovo bez svoje duše. Nisam imao ideju kuda bih dalje pa sam odlučio napokon pogledati kaj nude kućice na trgu.

Pun pogodak, pa danas je Martinje.....

Osim kaj je Davor Dretar Drele kumovao posvećenju mladog vina i obišao sve izlagače krsteći (čitaj: testirajući) njihovu ponudu, ovogodišnji sadržaj na glavnom zagrebačkom trgu nije ispunio očekivanja brojnih vinoljubaca. Izlagače si mogao nabrojati na prste, a glavna manifestacija se održala u šatoru koji sve više liči na rimske arene u kojima vrijedi uzrečica: "Kruha i igara".

Nekoliko dana prije komentirao sam sebi u bradu kako je kranjska kobasa u tom šatoru sve lošija i lošija. Tvrda, bezukusna i ubačena u staro pecivo koje tostiranjem reanimiraju, nafilaju senfom pa do okusa kobaje ustvari ne dolaziš. Nisam bio posebno gladan, no kad te frend koji tamo šljaka ponudi free gablecom, oči budu veće od guzice pa ipak poželiš malo prigristi. „Daj mi običan hot dog.“ „Ne, ne, moraš probati nekaj novo.“ Nagovorio me na češnjofku koja je novina u njihovoj ponudi, no ni ona me nije oduševila. Štoviše, mislio sam da jedem onu istu kranjsku od neki dan pa sam pokunjen napustio šator.

Tugu je najbolje utopiti u vinu...

Prva kućica koju sam posjetio bila je ona vinarije „Kos“ čija vina uopće ne poznajem, no to nije bio razlog da se pobliže ne upoznamo. Započeo sam Roseom kojem dajem ocjenu 3 od 5, prebacio se na kerner koji ima zanimljiv okus (dovoljan da mu osigura 3.5) i završio Chardonnayom koji svojim veselim i razigranim notama zaslužuje ocjenu 4.5. U kućici do otkrio sam bučino ulje OPG „Šimunec“, što je uz OPG „Ana Delić“ iz Županje, jedini razlog zbog kojeg su se našli u postu o ponudi vina na trgu. Inače, OPG „Ana Delić“ radi kulenovu seku koja je, po mom mišljenju, afrodizijak za mušku populaciju po cijeni od 140 kuna za kilogram.

Otkriće sa obronaka Plešivice...

Nasuprot vinarije „Kos“ sasvim sam slučajno, na poziv poznanika kojeg sam tamo susreo, otkrio mošt Rosea koji proizvodi vinogradarstvo „Gregorić“ iz Vlaškovca na Plešivici. To slatko vino, perverzno roze boje koja asocira na dildo koji je moj otac zaradio od svojih kolega s posla prilikom odlaska u mirovinu, košta povoljnih 25 kuna. Skeptičan zbog asocijacije i stereotipa da se radi o vinu za tetkice, nemalo sam se iznenadio njegovim trpkim okusom i žestinom kojom grije iznutra nakon par gutljaja pa sam mu morao dati čistu peticu. Ne, Rose nije vino koje piju isključivo žene, to je vino koje se poslužuje uz predjela kao zagrijavanje za glavno jelo. Vlasnica će vam rado ponuditi čvarke, domaću slaninu iz vlastite proizvodnje ili tlačenicu koja se skriva iza pulta, a sve kako bi vaš doživljaj bio potpun.

Portugizac za kraj...

Uživanje u mladom vinu vinopijama dođe k'o prvi seks ili uživanje Dioniza u djevicama prilikom neke od svojih razvratnih zabava. Možda odatle potječe sleng izraz zagrebačke mladeži "krštenje", aludirajući na trenutak kada djevojka gubi svoju nevinost nakon čega se počinje smatrati ženom, no linija kojom sam spojio žene i vino povlači martinjsku paralelu (krštenje vina) prevođenja mošta u mlado vino koje se dobiva prekidanjem vrenja u doba rane i velike rodnosti. Uz to, kao potvrdu moje teze valja napomenuti kako upravo proizvodnja Portugisca vinarima donosi specifičnu radost i zadovoljstvo „poroda“ prvog vina, a vinoljupcima gušt da ga kušaju kao mlado vino najranijih berbi. Da ne skrenem s teme, spomenut ću kako gotovo sve kućice na trgu ili bar one koje drže do tradicije i običaja u svojoj ponudi imaju Portugizac, a u moru istih izdvojio bih onaj Franje Gregorića, skromnog vinara čiji Portugizac godinama niže nagrade. Zanimljivo je spomenuti kako sam prije odluke da napišem nekaj o Martinju primijetio da većina kafića u ponudi nema to mlado vino, iako masovno zarađuju na proslavama blagdana Sv. Martina, ne razmišljajući o Portugiscu kao temelju organizirane fešte. No dobro, nije ni da restorani pripremaju tradicionalnu martinjsku gusku i mlince, ali možda bi trebali obratiti pozornost na te "sitne" detalje nekih od običaja kojima mame svoje goste.

Oznake: hrana, restorani, restaurant, Food, photo, photograph, photographer, photography, food photography

- 17:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.11.2013., subota

Odakle zapravo dolazi hrana...

Većina zapravo ni ne razmišlja o hrani kao višenamjenskom konceptu koji prolazi kroz izuzetno zanimljivu avanturu prije nego bude servirana na stolovima brojnih restorana ili pak onih u vlastitim domovima. Ja obožavam hranu, u svim oblicima i načinima pripreme. Nedavno sam napokon napravio prvi korak i zagrizao u fileke, ali o tome u nekom budućem blogu. Vratimo se na temu: odakle dolazi hrana i zašto moj prvi blog kreće baš s velikogoričkog sajmišta.

Petak je dan kad se u Velikoj Gorici održava sajam, na istoj lokaciji na kojoj se u nekim sretnijim vremenima održavao megapopularan stočni sajam. Sajam koji su naši zakoni i taština saborskih zastupnika potjerali na lokacije koje ni bogu nisu mile pa su ljudi primorani riskirati novčane kazne kako bi preživjeli prodajući vlastita dobra. Tak kak se navek delalo u njihovim obiteljima i seoskim tradicijama. I budite sigurni da hrana koju ti ljudi proizvode ili uzgoje nema premca u kvaliteti, pa se ponekad čudim kad u neslužbenim razgovorima s restoranskim osobljem saznam da hranu kupuju u velikim trgovačkim lancima u kojima smrdi na sumnjivu kvalitetu ponuđenih proizvoda. Ne kažem to bez argumenata koji podupiru moj tekst jer poznavajući našu gastro scenu samo nekolicina restorana u gradu Zagrebu hranu uzima na tržnici, brinući se da je ona isključivo iz domaće proizvodnje i da je svježa za čime ustvari svaki restoran koji drži do svojih klijenata i mora težiti. Istrebljenjem stočnih sajmova iz naše dugogodišnje kulture pazarenja ne samo da nestaje tradicija međusobne ljudske komunikacije i razmjene iskustava, već nam se sustavno nameće hrana koja, po mom mišljenu, više odmaže zdravlju u ova ubrzana i stresna vremena nego što nam koristi.

Što se zapravo nudi na velikogoričkom sajmištu?

Sajmište u Velikoj Gorici nudi raznovrsnu ponudu peradi, divljači, voća i povrća: od egzotičnih kokoški, jaja, golubica za koje prodavači kažu da se mogu pojesti, ali da sami nisu isprobali tu kombinaciju, preko patuljastih zečeva, zečeva orijaša, gusaka, purana, sve do jabuka svih vrsta, krumpira, zelja, paprike, oraha, i sl. Osobno sam kupio nekoliko kilograma domaćih jabuka i doživio onaj katarzični osjećaj povratka u djetinjstvo i mažnjavanja jabuka iz susjedova dvorišta. To su iste one sorte koje pomalo nestaju zbog navale GMO sjemenja i proizvoda na dućanskim policama. Nešpricane, kisele, slatke, grbave, a opet tako ukusne da mi se cijena od 3 do 5kn za kilogram učinila preniskom ako u obzir uzmete da na Dolcu kod najjeftinijeg švercera, koji robu nabavlja uglavnom sa zelene tržnice, ne prolazite ispod 7kn za kilogram. Krumpir i luk iz nekog varaždinskog OPG-a kreće se po cijeni od 2 do 3kn za kilogram. Sajmom dominira šarenilo karikatura brojnih likova koji prodaju pseće ogrlice, čarape, roštilje na stalku, peke od ljevanog čelika i roštiljske ploče do naboranih starica koje manjom količinom povrća iz vlastite bašče pokušavaju privrijediti za nadopunjavanje penzionerskog stila života i punjenje kućnog budžeta ili pak kumica koje od straha prema Linićevcima sireve prodaju iz gepeka unukovog automobila..

U potrazi za savršenstvom...

Koračajući dalje sajmom, prema kućici u kojoj sam nedavno pojeo jedan od najboljih komada slavonske pečenice u svim svojim gastronomskim ekspedicijama, naišao sam na zatvorenu pečenjaru „Alojz“ koja po konstrukciji građevinskog materijala od kojeg je sastavljena očito datira iz vremena prije dolaska moderne kuhinje u skromnih Hrvata, no nakon još nekoliko koraka našao sam se ispred toliko željene destinacije - drvene kućice u kojoj dirigentsku palicu drži obitelj Lovrić. Njihova ugostiteljska konstrukcija funkcionira gotovo kao i njihov slogan "Budi SIT, budi FIN, hrani te Lovrić TIM". Svi članovi obitelji su zaslužni za kreiranje vrhunskog seksualnog čina između hrane koje pripremaju i pupoljaka uronjenih u epitele na površini ljudskog jezika. Da, dobro ste pročitali, seksualni čin. Jedino tako mogu približiti odnos koji sam doživio preživajući taj slasni komad prirodno uzgojenog svinjskog mesa, a vrhunac ekstaze uslijedio je grickanjem savršeno hrskavog komada kožice po kojem uviđate da iza njihovih kulinarskih sposobnosti stoje brojne godine iskustva. Siguran sam da je malo vas koji znate da premazivanjem pečenice mješavinom masti (ulja) i vode prilikom pečenja, koža našeg praščića gubi svoju hrskavost te postaje mekana, no ova obitelj to ne prepušta slučaju. Kod njih se osim pečenice nude kotlovina, pržene ribice i podosta priloga u rangu do 35kn za porciju, ali sa sigurnošću mogu reći da je prasence iz domaćeg uzgoja "must have" unutar njihove gastronomske stanice. Oni žive od sajma do sajma pa ih tako možete pronaći petkom u Velikoj Gorici, dok već u subotu hrane gladne nepce posjetitelja samoborskog sajma.

Poanta želje za pisanjem mog prvog bloga koji tematizira otkud zapravo dolazi hrana leži u činjenici da smo svakodnevno bombardirani popustima koje nam nude veliki trgovački lanci u nastojanju da nam uvaljaju većinu uvoznog šrota od hrane pod domaće i zbog potrebe o promišljanju o svemu onome što svakodnevno konzumiramo, a sve s ciljem da očuvamo mala gospodarstva i doprinesemo boljitku vlastitog zdravlja uživajući pritom u bogatstvu okusa koje nam hrana nudi.

Fotografije snimio: Kristijan Tabet
©www.kristijantabet.com

- 20:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>