Marketing
Odakle zapravo dolazi hrana...
Većina zapravo ni ne razmišlja o hrani kao višenamjenskom konceptu koji prolazi kroz izuzetno zanimljivu avanturu prije nego bude servirana na stolovima brojnih restorana ili pak onih u vlastitim domovima. Ja obožavam hranu, u svim oblicima i načinima pripreme. Nedavno sam napokon napravio prvi korak i zagrizao u fileke, ali o tome u nekom budućem blogu. Vratimo se na temu: odakle dolazi hrana i zašto moj prvi blog kreće baš s velikogoričkog sajmišta.
Petak je dan kad se u Velikoj Gorici održava sajam, na istoj lokaciji na kojoj se u nekim sretnijim vremenima održavao megapopularan stočni sajam. Sajam koji su naši zakoni i taština saborskih zastupnika potjerali na lokacije koje ni bogu nisu mile pa su ljudi primorani riskirati novčane kazne kako bi preživjeli prodajući vlastita dobra. Tak kak se navek delalo u njihovim obiteljima i seoskim tradicijama. I budite sigurni da hrana koju ti ljudi proizvode ili uzgoje nema premca u kvaliteti, pa se ponekad čudim kad u neslužbenim razgovorima s restoranskim osobljem saznam da hranu kupuju u velikim trgovačkim lancima u kojima smrdi na sumnjivu kvalitetu ponuđenih proizvoda. Ne kažem to bez argumenata koji podupiru moj tekst jer poznavajući našu gastro scenu samo nekolicina restorana u gradu Zagrebu hranu uzima na tržnici, brinući se da je ona isključivo iz domaće proizvodnje i da je svježa za čime ustvari svaki restoran koji drži do svojih klijenata i mora težiti. Istrebljenjem stočnih sajmova iz naše dugogodišnje kulture pazarenja ne samo da nestaje tradicija međusobne ljudske komunikacije i razmjene iskustava, već nam se sustavno nameće hrana koja, po mom mišljenu, više odmaže zdravlju u ova ubrzana i stresna vremena nego što nam koristi.
Što se zapravo nudi na velikogoričkom sajmištu?
Sajmište u Velikoj Gorici nudi raznovrsnu ponudu peradi, divljači, voća i povrća: od egzotičnih kokoški, jaja, golubica za koje prodavači kažu da se mogu pojesti, ali da sami nisu isprobali tu kombinaciju, preko patuljastih zečeva, zečeva orijaša, gusaka, purana, sve do jabuka svih vrsta, krumpira, zelja, paprike, oraha, i sl. Osobno sam kupio nekoliko kilograma domaćih jabuka i doživio onaj katarzični osjećaj povratka u djetinjstvo i mažnjavanja jabuka iz susjedova dvorišta. To su iste one sorte koje pomalo nestaju zbog navale GMO sjemenja i proizvoda na dućanskim policama. Nešpricane, kisele, slatke, grbave, a opet tako ukusne da mi se cijena od 3 do 5kn za kilogram učinila preniskom ako u obzir uzmete da na Dolcu kod najjeftinijeg švercera, koji robu nabavlja uglavnom sa zelene tržnice, ne prolazite ispod 7kn za kilogram. Krumpir i luk iz nekog varaždinskog OPG-a kreće se po cijeni od 2 do 3kn za kilogram. Sajmom dominira šarenilo karikatura brojnih likova koji prodaju pseće ogrlice, čarape, roštilje na stalku, peke od ljevanog čelika i roštiljske ploče do naboranih starica koje manjom količinom povrća iz vlastite bašče pokušavaju privrijediti za nadopunjavanje penzionerskog stila života i punjenje kućnog budžeta ili pak kumica koje od straha prema Linićevcima sireve prodaju iz gepeka unukovog automobila..
U potrazi za savršenstvom...
Koračajući dalje sajmom, prema kućici u kojoj sam nedavno pojeo jedan od najboljih komada slavonske pečenice u svim svojim gastronomskim ekspedicijama, naišao sam na zatvorenu pečenjaru „Alojz“ koja po konstrukciji građevinskog materijala od kojeg je sastavljena očito datira iz vremena prije dolaska moderne kuhinje u skromnih Hrvata, no nakon još nekoliko koraka našao sam se ispred toliko željene destinacije - drvene kućice u kojoj dirigentsku palicu drži obitelj Lovrić. Njihova ugostiteljska konstrukcija funkcionira gotovo kao i njihov slogan "Budi SIT, budi FIN, hrani te Lovrić TIM". Svi članovi obitelji su zaslužni za kreiranje vrhunskog seksualnog čina između hrane koje pripremaju i pupoljaka uronjenih u epitele na površini ljudskog jezika. Da, dobro ste pročitali, seksualni čin. Jedino tako mogu približiti odnos koji sam doživio preživajući taj slasni komad prirodno uzgojenog svinjskog mesa, a vrhunac ekstaze uslijedio je grickanjem savršeno hrskavog komada kožice po kojem uviđate da iza njihovih kulinarskih sposobnosti stoje brojne godine iskustva. Siguran sam da je malo vas koji znate da premazivanjem pečenice mješavinom masti (ulja) i vode prilikom pečenja, koža našeg praščića gubi svoju hrskavost te postaje mekana, no ova obitelj to ne prepušta slučaju. Kod njih se osim pečenice nude kotlovina, pržene ribice i podosta priloga u rangu do 35kn za porciju, ali sa sigurnošću mogu reći da je prasence iz domaćeg uzgoja "must have" unutar njihove gastronomske stanice. Oni žive od sajma do sajma pa ih tako možete pronaći petkom u Velikoj Gorici, dok već u subotu hrane gladne nepce posjetitelja samoborskog sajma.
Poanta želje za pisanjem mog prvog bloga koji tematizira otkud zapravo dolazi hrana leži u činjenici da smo svakodnevno bombardirani popustima koje nam nude veliki trgovački lanci u nastojanju da nam uvaljaju većinu uvoznog šrota od hrane pod domaće i zbog potrebe o promišljanju o svemu onome što svakodnevno konzumiramo, a sve s ciljem da očuvamo mala gospodarstva i doprinesemo boljitku vlastitog zdravlja uživajući pritom u bogatstvu okusa koje nam hrana nudi.
Fotografije snimio: Kristijan Tabet
©www.kristijantabet.com
Post je objavljen 09.11.2013. u 20:33 sati.