Biciklističke pripreme - Dio II

subota , 20.07.2013.

Prosao je još jedan radni tjedan. Bolje reći poluradni tjedan jer je nakon praznika u utorak uslijedio i više manje neuspjeli generalni štrajk u Brazilu. Ja sam slobodno vrijeme konačno iskoristio za trčanje i to po plaži u Recifeu. Dok u Sao Paulu temperatura jedva prelazi dvadeset stupnjeva u Recifeu je ugodnih trideset i dva. Ako ne pada kiša. Inače je dvadeset i osam i sto posto vlage. A u nedjelju je uslijedio drugi dio priprema. Ista meta isto odstojanje. Joaquim Egidio, malo van Campinasa. Ekipa naravno ista. Samo je ruta malo drugačija.

I dok je Osvaldo pokazivao svoje umijeće vožnje na stražnjem kotaču, ja sam razmišljao kako bih volio izvoziti sva brda bez stajanja.

Već imamo izdefinirane točke odmora. Prva je na ulazu na neku farmu nakon točno pet kilometara uspona.

Druga postaja je ispred roze crkvice. Iako se većinom vozimo sami i tek tu i tamo nekog sretnemo na putu, ovaj put smo shvatili koliko ljudi zapravo vozi ovim putevima.

Od crkvice se ovaj puta vozimo u smjeru u kojem nismo do sada išli. Četri kilometra nizbrdo do hidroelektrane, jedne od prvih u ovoj regiji.

Kao što je dobro poznato iz fizike, kada se jednom spustiš četri kilometra, slijedi četri kilometra uzbrdo. I dok smo Osvaldo i ja u sebi ponavljali zakone fizike, Carlao se dobro zabavljao.

Nakon uzbrdice parkiramo se u Bar do Vicente. Restoran koji je na daleko poznat iako se nalazi usred ničega. Naravno da je najpopularniji među biciklistima i trkačima ali ima ljudi koji do ovdje potegnu i autima. Restoran je poznat po raznim porcijama. Kobasice i meso uglavnom i dosta pive. No kako još nije bilo ni podne mi smo samo popili cugu.

Do tog trenutka smo prošli nekih dvadeset kilometara i sretni što smo izdržali sve uzbrdice počeli smo maštati o našoj maloj biciklističkoj avanturi. Sve dok nismo počeli priču sa starijom gospođom o biciklima. A onda je ona rekla da je do tog trenutka prešla 72 km!!!! I još se mora vratiti istim putem natrag. Mi nismo bili raspoloženi komentirati našu kilometražu s njom. Samo smo uzeli bicikle i u tišini krenuli natrag.

Nakon nepunih četrdeset kilometrara vratili smo se u Joaquim Egidio i naravno po starom dobrom običaju navratili u prvi restoran na ručak a kad tamo majmuni. Iliti majmunčići. Sagui.

Ručak tipičan za unutrašnjost Sao Paula. Mesina, čvarci, mrva riže i kumpiri. I naravno Original.

A sutra, počinje naša mala avantura. Rano ujutro bi već trebali biti ovdje, na zadnjoj dionici povijesne rute kojom su Portugalci odnosili blago iz Brazila . A u nedjelju tko živ, tko mrtav, na usponu natrag.