Biciklističke pripreme - Dio I

nedjelja , 07.07.2013.

Nedjelja. I dok grad još uvijek spava a mraz se lagano povlači ja uzimam auto i bicikl i krećem u Souzas, gradić pored Campinasa, na vožnju biciklom.

Sjetio sam se otići do ljekarne i ubosti kremu za sunčanje. Nije bilo faktora 30 pa sam uzeo 15. Pa ipak je zima, valjda će biti dosta. Dogovor je bio na prvoj benzinskoj do Souzasa u 7:30. Pada prva kava i pumpanje guma.

Prije osam smo već na stazi, Carlao, Osvaldo i ja. Hladno je. Sunce se još nije diglo ali je zato zapuhao hladan vjetar. Taman, a dva tjedan sam bio prehlađen. Šta mi je trebala ona krema za sunčanje? Toliko je hladno da Carlao pita jel ima koja uzbdica da se zagrije. Prijatelju, ako nečega ne fali na ovoj stazi to su uzbrdice.

Staza je kružna, 24 km. Prošli put, prije dva tjedan sam išao sam i trebalo mi je slabih tri sata. Staza se diže sa 500 na 800 m pa pada na 600 pa opet na 800... i tako par puta. Na lokalnom jeziku to gore-dolje se zove pirambeira.

Nakon sat vremena sunce je već visoko. Malo je zagrijalo. Konačno.

Nastavljamo sa uzbrdicama do negdje desetog kilometra. Do roze crkvice. To je inače moje mjesto odmora. Odavdje ima još samo dva kilometra uzbrdice a onda je samo spuštaje.

Nastavljamo dalje u revijalnom tonu. Sada je već vruće. Čuje se samo šuštanje neasfaltiranog puta. Nigdje žive duše. Imamo još malo do prvog restorana uz jezero gdje ćemo stati na cugu.

Ostalo nam je još osam kilometara do auta. Osam kilometara nizbrdice po asfaltiranoj cesti. Taman da stigmeno u podne na ručak u klub. Ali, pada nam na pamet genijalna ideja da skrenemo malo s puta i odemo do šest kilometra udaljene zvjezdarnice. Jedine u regiji.

Da smo bili malo pametniji sjetili bi se da se zvjezdarnice obično rade na vrhovima brda i da do njih put neophodno ide uzbrdo. Ovako smo samo ostali neugodno iznenađeni. I sve to da bi na kraju vidjeli samo tablu - zvjezdarnica. Sam zgrada je dalje od ceste i od očiju putnika namjernika.

Nakon kraćeg odmora sjedamo na bicikle i jurimo nizbrdo prema autima. Gladni smo i onemoćali, a i kasnimo na dogovoreni ručak.

Jurimo u grad, ja po Mare a ostali pred klub gdje nas Osvaldova žena već čeka skoro sat vremena. Malo smo izgubili pojam o vremenu. Umjesto u podne do restorana smo došli u tri. Ali zato slijedi zasluženi ručak šampiona. Nakon 40 odvoženih km, picanha sa krumpiricima.

A nakon ručka, opuštanje uz bazene, sladoled i kava. I dogovori o slijedećim akcijama. Slijedeći tjedan ponovne pripreme na istom mjestu ali na drugoj stazi, malo strmijoj i dužoj. A za dva tjedna... Možda ubodemo VW Kombi i odemo na jednu vožnjicu. Ja forsiram Kombi a Carlao Doblo. Zna čovjek vozio se godinama u Kombiju. Ja nisam nikada :)