Jedan starac zaluta u šumi na Andama. Spustila se već noć i on se u jednom trenutku probije kroz šipražje do proplanka prekrivenog visokom travom. Tu odluči prenoćiti. Kad se ujutro probudio, primijetio je da se u travi svjetluca veliko izglađeno kamenje. Prišavši blizu ustanovi da su to nadgrobne ploče.
Počne čitati. Na jednoj je pisalo: Manuel – 4 god. i 2 mj., na drugoj: Maria – 5 god. i I 7 mj., na trećoj: Pablo 3 god. i 9 mj. Itd. Užasnut pomišlju da je tu riječ o nekom strašnom ritualu u kojem su ubijali djecu, počne trčati natrag u šumu i naiđe na stazu pa krene njome. Nedugo zatim sretne čovjeka koji ga upita kuda trči. Stranac mu reče kako bježi s jednog užasnog groblja. I upita čovjeka zna li nešto o tome. Ovaj mu odgovori:
- Da, ali zašto je strašno? To je obično groblje.
Stranac mu odvrati:
- Pa strašno je to što tamo leže djeca.
- Ma kakva djeca, mi dugo živimo, svi su prevalili 80 kad su umrli.
- Ali kakvi su to onda natpisi na spomenicima? Upita stanac.
- A to vas muči! – nasmije se čovjek. Pa znate, kod nas vlada običaj da kad djeca nauče pisati dobiju bilježnicu za svoj dnevnik i olovku. Kad god im se dogodi nešto lijepo to trebaju zapisati u dnevnik i označiti koliko je dugo njihova sreća trajala. Kad umru, zbrojimo te dane i zapišemo ih na njihov spomenik. Jer, čovjek živi pravim životom samo onda kad je sretan.