Poezija, humoreske i priče

…

U korijenju njegove duše
živi tek pomisao jednog –
Njega i sebe.
Smisao u kojem ne pronalazi
Svijet ljubavi, a voli sebe,
iznutra bijes, izvana osmijeh
iznutra ljubav, u srcu drač,
na usnama led, u očima jad.
Kapljice vina i visoke stijene od tijela.
Kažeš: Bez tebe sam dijete.
U vici i kolutanju očiju, ritam krvi
prolazi kroz one ruke – one
što su držale crveno, na usnama,
od proljeća.
U sitnim satima kad hladnoća kosi razum
vežem sebe uz tebe i vidim…
Tebe kroz nju, kišu bez oblaka,
Sivu, tamnu, ljubičastog odsjaja.
Te boje što pužu niz podove od zraka,
niz klisure,
te boje vežu jedna drugu, bez bjelila, bez zelenila.
Kosa je teška i mrak je pokriva u suncu
koje tek ujutro dolazi.
Skinut će lice, skinut će obraz,
počet će glasom bez čulnosti, bez treptaja –
Sama, poput njega – bezimenog dana
sakriti sebe, vidjeti, čuti, biti…


Gledaš u sliku kutije od kamena
Gledaš u sliku jedne prikolice življenja
I znaš i znam da sve je ovo film – bez glumaca
To su siluete u bojama oraha i sve se okreće oko kugle od srebra.
Ovo je moj svijet, tvoj svijet, naš, njihov…
Svijet kockica, slagalica, rumenih obraza.
Mračna stanica na dnu hodnika – grada koji šuti.
Odaziv je tih, mlitav, nečujan.

Alena Hrvoić