Poezija, humoreske i priče

Čarobno lišće
crvenom bojom skreće
pažnju na sebe.

Franjo Halusek

JESEN

Polako, ali
sigurno, opada
lišće u jesen.

Franjo Halusek

SADAŠNJOST

Umire puno
Rodi se nedovoljno
Sve nas je manje

Franjo Halusek

PRIJATELJI

Lijep sunčan dan
Prijatelji na okupu
I osmijeh se čuje

Franjo Halusek

Tako je tiho
Probuđena tišina
Tišina noći

Franjo Halusek

ČIME SI ME TO OČARALA?

Kaži mi,
zašto volim
tvoju tišinu,
tvoj miris i veličinu?
Čime si me to očarala?

Kaži mi,
zašto volim
maštati uz tebe
pred zalazak sunca?
Čime si me to očarala?

Kaži mi,
zašto volim
tvoju snagu,
tvoju ljepotu i dobrotu?
Čime si me to očarala?

Kaži mi,
zašto te volim
Dravo moja mila?
Čime si me to očarala?

Franjo Halusek

Zaustavljena
priča. Jesen u
perivoju.

Franjo Halusek

BEZ SVJETLOSTI IČIJE… Roko Dobra

BEZ SVJETLOSTI IČIJE…

pokušam li katkad sve do tebe stići,
je l' pokušaj znakom pola koplja puta?
pokušam li katkad čak u tebe sići,
je l' pokušaj znakom da mi duh još luta?

al' ako se ikad, osokoljen ti snom,
osmjelim bar nazret božanstveni tvoj vrh,
hoću li nać' ljestve il' ću i dalje dnom
tumarat dokle mi jeze ne zamre srh?

a trebao sam, znam, bezuvjetno znati:
i Juda i Pilat u isti smo mi mah,
iz svojeg mi oka ni trun nećeš dati…

ako sam svoj i sâm, i moj je zadnji dah,
pa nek' me nebeska moja zvijezda prati,
bez svjetlosti čije nevidljiv ja sam prah!


ZLATO MOGA PRAHA

odasvud more do mene dolazi,
pláveć moj lik u zrcalu zjen

oba mi oka, pa otud odlazi
živčevljem algi u predjele sjen


nemani strašne koja jezik plazi
životu tmine, prepunom opsjena
u svijetu slutnji; eno na dno slazi
dokle me, mrtvog, zaogrće pjena.

a more raste, ulazeć bešumno
u sve mi pore i, nimalo umno,
naginje lađe na sâmi rub straha,

a najzad kipti, šumeći šumno,
zalud me budi (sada već posthumno)
kiteći zvijezde zlatom moga praha.






DRAGE LAĐE RIJEČI

opet se spremaš odriješiti riječi,
ko drage lađe, da smjelo zaplove
do onkraj glasa, gdje te se ne priječi,
slobodna dušo, da prezreš orlove

stršećih hridi, dok iznad njih liječi
jedino sunce sušeći naplove
tlapnj+ – da nisi nalik onoj svijeći
koju se pali tek kada te oslove

genius loci – iza kraja svijeta,
u zgasloj zvijezdi, u pepelu cvijeta.
no moraš li, već, na pučini pasti,

svejedno žudiš neka nova ljeta,
u kojima te neće mrvit sjeta,
a riječ ti čedna u sonet će cvasti!


Roko Dobra

PITOMAČA

Pitoma,
Pitoreskna,
Pitomača.

Drukčiji ljudi i
drukčije čudi.
Drukčije i žive.
Samozatajno,
svak' kako
umije i može,
uz obavezno
pomozi mi Bože!

Franjo Halusek

PROZOR

Prozor na krovu
Prozor u svijet
Prozor u nebo

Franjo Halusek

DADILJA

Pas psu: Strpi se!
Naš vlasnik neće nas napustiti.
Godišnji odmori su prošli.

Franjo Halusek

ODLAZAK

Skupljam svoje stvari
One moje korake brišu.
Hladno mi u srcu
Ruke drhte pa se njišu.
Želim zaustaviti vrijeme,
Koraci da budu rjeđi
Pjesme koje volim
Odlaze sa cvrkutom ptica.
Tu sam, stojim na zemlji
Mirisnoj, vlažnoj od kiša.
U jutrima zagrljenih rosom
Skidam lice magle
Budim se u danu
Nepoznatog imena.
Kraj je pust, hladan
Kao i posljednje srce
One večeri kad sam odlazila…
Od sebe, sa sobom.

Alena Hrvoić

POČETAK

Dah prošlosti i misli na jedno
u očima i odsjaju nečega što šuti,
prisloni svoje uho na drugu stranu,
onu koju poznaješ u sreći za nekim,
u sreći za putem koji nosi život.
Ne daj vremenu da bude prvo,
Ne daj sebi da te slomi…
Prisloni lice uz lice, one koja te voli,
za kojom čezneš u samoći.
Budi anđeo sreće, radosti, ljubavi.

Alena Hrvoić

…

U korijenju njegove duše
živi tek pomisao jednog –
Njega i sebe.
Smisao u kojem ne pronalazi
Svijet ljubavi, a voli sebe,
iznutra bijes, izvana osmijeh
iznutra ljubav, u srcu drač,
na usnama led, u očima jad.
Kapljice vina i visoke stijene od tijela.
Kažeš: Bez tebe sam dijete.
U vici i kolutanju očiju, ritam krvi
prolazi kroz one ruke – one
što su držale crveno, na usnama,
od proljeća.
U sitnim satima kad hladnoća kosi razum
vežem sebe uz tebe i vidim…
Tebe kroz nju, kišu bez oblaka,
Sivu, tamnu, ljubičastog odsjaja.
Te boje što pužu niz podove od zraka,
niz klisure,
te boje vežu jedna drugu, bez bjelila, bez zelenila.
Kosa je teška i mrak je pokriva u suncu
koje tek ujutro dolazi.
Skinut će lice, skinut će obraz,
počet će glasom bez čulnosti, bez treptaja –
Sama, poput njega – bezimenog dana
sakriti sebe, vidjeti, čuti, biti…


Gledaš u sliku kutije od kamena
Gledaš u sliku jedne prikolice življenja
I znaš i znam da sve je ovo film – bez glumaca
To su siluete u bojama oraha i sve se okreće oko kugle od srebra.
Ovo je moj svijet, tvoj svijet, naš, njihov…
Svijet kockica, slagalica, rumenih obraza.
Mračna stanica na dnu hodnika – grada koji šuti.
Odaziv je tih, mlitav, nečujan.

Alena Hrvoić

ALTERNATIVA

Mreža
Mrežno misliti
Umreženo djelovati

Franjo Halusek

SVEZNALICA

Čitao je
čitao i sve oko sebe
pročitao.

Franjo Halusek