Poezija, humoreske i priče

JESEN

Hladno je jutro.

Sunce nagovješćuje lijep dan.

Još je uvijek jesen.



FH

DVA PEJZAŽA

I
U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; --
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno --
I s huma se k humu vere....

Savremenik, 1907.

VLADIMIR VIDRIĆ, hrvatski pjesnik (1875-1909)
(poslao Tomislav Krpan)

U POSJETI GROBLJU

Postoji dan i mjesto,
kao stvoreno za prisjećanje
na naše najbliže i
najmilije.
I dobro je da je tako.
Prilika je to, a i mjesto,
suočiti se i podsjetiti,
na životno putovanje
s jednom jedinom kartom
koja važi sve do našeg
prirodnog kraja.
I za to dolazim tu,
u Pitomaču,
na groblje, prije svega
za Dan Svih Svetih, ali
i ne samo tada.
Dolazim, jer tu su moji korijeni.
Tu mi je sahranjen tata.
A bio je tako mlad,
a ja tako mali.
Bilo mu je samo dvadeset i sedam.
Na grobu čitam natpis:
«O kako je teško sjećanje
na tvoj prerani odlazak!»
Njegovo putovanje je
davno završeno.
Razmišljam, a moje,
hvala Bogu još traje.
Ostalo je još malo.
Ali i nije to tako važno.
Važno je, rekli bi Zagorci:
«da je karta v žepu»
i da važi za sva putovanja
sve do prirodnog kraja.

Franjo Halusek

BUNDEVIN CVIJET

I petokraka
može biti žuta.
Bundevin cvijet.

Franjo Halusek

ZATVORENA VRATA

Ispred zatvorenih

vrata, zelenilo bršljana

uljepšalo ulaz.



Franjo Halusek

Osušene

grane bršljana čekaju

da zazelene.

FH

JESEN

Jesen je.

Lišće mijenja boju.

Prevladava žuta.



FH

PTICE

Moje ptice male, jadni sirotani
Prošli su me davno moji lijepi dani,
Uvelo je cvijeće, prošao mi maj,
A na duši osta, ko skrhana biljka,
Il' ko tužan miris uvelog bosiljka,
Jedna teška rana, težak uzdisaj.


Napomena: na ovaj stih jedne pjesme iz doba romantizma podsjetila me
slika ovih galebova. Stihovi su neznatno podešeni na naš moderni jezik
(ako je to opće dopušteno činiti). Ako netko pogodi ime autora može
ga poslati na moj e-mail tomislav.krpan@google.com a ja ću odgovoriti
jednom fotografijom ako odgovor bude točan. (Tomislav Krpan)

FOTO PRIČA IZ DAVNINA

Bio je jedan Halusek u Dravskoj ulici u Pitomači a radio je u DIP Gaju
kod nas u Pitomači. Kad nije više bio za pogon premjestili su ga za
čuvara. I on je revno, to znači odano i predano radio taj posao. Prije
toga bio je moj stric također čuvar a čuvari tada branili su
društvenu imovinu od državnih neprijatelja. Moj kolega Pecek imao je
kuću baš nasuprot Gaja u Vinogradskoj ulici. 1972. jedne nedjelje u
ranu jesen bio je dogovor da odemo u vinograd negdje prije podne da se
malo opustimo, naberemo grozđa itd. jer bili smo studenti. Ja sam
odlučio uzeti svoj fotoaparat ruske proizvodnje Kiev II. I kad sam
tako dogajdao s biciklom iz Radićeve do Vinogradske sjeo sam na klupu
ispred Pecekove kuće i čekao da moj kolega i njegov brat izađu na
ulicu i da krenemo. Nekako se čekanje odužilo i ja sam vidio na
suprotnoj strani parkiranog fičeka ispred same portirnice pa se
probudio moj fotografski instinkt i rekao sam sam sebi, a zašto ja da
to ne snimim, taj prizor na suncu, upravnu zgradu, portirnicu i
fičeka. I uzmem fotoaparat, naštimam blendu i ekspoziciju i škljoc.
Da, škljoc a na prvom katu upravne zgrade netko lupa na prozoru. Bio
je to portir Halusek koji me vidio da slikam to što sam slikao i odmah
dođe dolje, pita me tko sam itd, i javi to sve Miliciji i nakon toga
hajd sad okapanje s Milicijiom, istraga, investigation, milicajac Lala
imao je pune ruke posla par dana sa mnom. A bila je godina 1972. kad
sam još bio pod sumnjom da sam studenstki štrajkaš od jeseni 1971. itd
itd. A sve radi jedne nebitne i glupe slike jednog fičeka ispred
portirnice. Eto to je moje "fotografsko" iskustvo od ranije.
Kasnije nakon dosta godina sreo sam Haluseka koji me podsjetio na
taj događaj i smijao se ali nije znao da sam ja bio proljećarac sa
već dosta putra na glavi, onog političkog (!???) i da me samo takva
nebitna prijava mogla odvesti na malo robijanja.


Pozdrav i ps: sad kad je društvo europski osviješteno mnogi neće možda
niti razumjeti ovu malu storiju. (Tomislav Krpan)

CRTICE IZ POVIJESTI NAŠEG MJESTA

Kao što i danas ima, Pitomača je i nekad (PA I UVIJEK) imala čitaonicu
i knjižnicu a prostorije su bile u kući na mjestu gdje se danas
otprilike nalazi zgrada Pošte i Prve štedne obrtne zadruge.
Tu je ujedno bila u blizini i kavana koju je držao gosp. Vunak, čovjek
sa vrlo rafiniranim manirima, s crnom leptir mašnom i bijelim radnim
sakoom (otac poznatog autora crtanih filmova Dragutina Vunaka) a u
kavani na stolovima bile su položene novine koje su zbog svojeg dosta
velikog formata bile pričvrščene na tzv. držačima napravljenim od
savinutih šiba. Tako bi se novine u jutro umetnule u držače i čitale
desnom rukom držeči za dršku držača a lijevom listajući stranice, ( ili obrnuto tko je bio ljevak ) dok bi se za to vrijeme kuhala turska kava
u obaveznim žutim džezvama. Vjesnik u srijedu, Vjesnik, Arena itd.
bilo je novinsko štivo u to vrijeme.
Knjižnicu je pak držao i u njoj radio tada gosp. Turković također
stariji, krupniji čovjek, omanjeg rasta uvijek sa šeširom i leptir
mašnom iznad koje su bila dva ili tri podvaljka, osoba vrlo otmjenih
manira s kakvima se danas skoro i nemoguće sresti. Rekli bi - Bečka
škola. Sve u svemu, često se dogadjalo da je knjižnica bila zatvorena ali
kako je to bio red, na papiriću na ulaznim vratima uvijek je bio naveden i razlog zbog čega su vrata zatvorena. Na jednom takovom listiću bilo je napisano : ZATVORENO, KRMAČA MI SE PRASI! Turković.
Svoj revolt NA TO izrazio je jedan građanin Pitomače pismom tadašnjoj
Areni gdje je opisao činjenićno stanje i izrazio svoje duboko neslaganje s razlogom zbog kojeg nije mogao vratiti ili posuditi knjige. ZAR TO ŠTO SE KRMAČA PRASI MOŽE BITI RAZLOGOM ŠTO JE KNJIŽNICA
ZATVORENA, I NE SAMO TAJ PUT, KNJIŽNICA JE I INAČE ČESTO ZATVORENA, pisao je mještanin Areni.
Ali eto i ljudima s posebno naglašenim manirima u ponašanju,
pozdravljanju, odijevanju koji su vodili knjižnice također se barem
jedanput godišnje prasila krmača jer od tog se kod nas živjelo tada
kao što se vjerojatno živi i danas.

Pozdrav ! Tomislav Krpan

MAČKA

U gradu nije važno ime
u praznoj sobi, kaže priča
i u sred ljeta, u sred zime
ja vidim tužnoga mladića

On živi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kišsa, jesen
a vani vergl nešto svira

No jednog dana šum kraj vrata
to netko neznan uči želi
u njegov život poput tata
da njegovu samoću dijeli

A vani zima, vani snježi
i pored praga mačka leži
on pruža ruke k'o da sanja
a vani zora, svijetlost danja

No u tom času, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu
i on joj reče, budi moja
a ona kaže, ja sam tvoja

I sve što ima mladić skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu

Da, zlato želi, al' ne haje
za skromnu halju što joj daje
i tužni mladić svako veče
u novu krađu opet kreće

Jer on je želi, on je ljubi
i volio bi da je mazi
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih

I riješi sada, još ove noći
u zadnju krađu on će poći
i u zoru se mladić vrati
da strašnim novcem ljubav plati

I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta kriju

I vidje, žena ruke pruža
i ljubi kamen kao muža
i kao što njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije

I dok se njemu lice grči
u sobu uđe miš i trči
i kao mačka skoči žena
na plijen se baci istog trena

I stigne ga, a njeni zubi
vec traže meso koje peče
i ženi koju mladić ljubi
sa kuta usne krv poteče

U strahu mladić oči sklopi
te strašne slike neka odu
on vidje lađu što se topi
i svoju ljubav na tom brodu

A kada opet nađe snage
on digne vjeđe, žene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje mačku kako drijema

Kroz prozor uđe svijetlost danja
on pruža ruke k'o da sanja
sad opet samo mačku ima
a vani studen, snijeg i zima

Ibrica Jusić

Napomena: pjesma je kao šansona bila prvi put izvedena na Zagrebfest-u
1970 a 1971 Zlatko Bourek snimio je animirani film Mačka koji se
temelji na sadržaju ove pjesme i kroz cijelu film izvodi se ova pjesma
na talijanskom jeziku sa slikama i sekvencama iz pojedine strofe a
film je predstavljen kao bajka o neizmjenjivosti istinske ženske
naravi dana kroz nadrealnu transformaciju mačke u djevojku.
(Tomislav Krpan)

SVI MOJI ZNANCI

Svi se moji znanci poženiše i pokučiše. Svi su oni bogatiji i
sređeniji od mene; ali ni jedan, ni pored svih zima naokolo, nije
sačuvao moje vatre i mojega oduševljenja.
Ćutim se još beskonačno mlad i sposoban za borbu. Čini mi se da će
jednom i meni doletjeti moje laste i da će mi zacvrkutati na prozoru,
te dobre ptičice, kojima s tamničkog penđera bacah u dvorište
mrvice kruha.
Možda i mene čeka neka moja mala Budućnost, štono se mistički kaže:
misija, te ću možda i ja tu misiju nekako ispuniti. Tako mi se
barem više puta čini, kad osjećam da u meni ima još malo
životnoga daha.

Tin Ujević

BLUZ MUTNE VODE

Svašta se rodi u mutnoj vodi,
lukava mrena i glupavi smuđ,
karas i bandar, lopov i žandar
i ribe što žive na račun tuđ'.

Malene one većih se klone,
ne paziš i već te nema za tren.
Gde god da beže stignu u mreže,
neko se rodi da postane plen.

Ja pevam svoj blues bez namere bitne.
I najveće ribe za mene su sitne.
Ja sa strane samo posmatram taj svet.
A budem i ja i smuvan i varan,
pa svakom se desi da ispadne šaran,
to je bar rutinska stvar.

Ko život vodi u mutnoj vodi
mora sve trikove dobro da zna,
u mutnoj vodi, što mnogim godi
posebno onim sa vrha i dna.

Svi znaju svrhu, štuka na vrhu,
tu su da kvare i naprave lom,
a dole na dnu, sudbinu jadnu,
mnogima rešava nekakav som.

Ja pevam svoj blues bez namere bitne.
I najveće ribe za mene su sitne.
Ja sa strane samo posmatram taj svet.
Ja pevam svoj blues u srcu dubine
i držim se pretežno zlatne sredine,
to je bar rutinska stvar, rutinska stvar.

Na šta se svodi život u vodi?
Pa eto, grabljivci imaju vlast.
Grgeč je glupan, ali je krupan,
pa male ribice guta u slast.

U dane gadne, kad voda padne,
plašljive ribe ne vrede ni groš,
naiđu krize, drukčije grize,
i samo najbolji plivaju još.

Ja pevam svoj blues bez namere bitne.
I najveće ribe za mene su sitne.
Ja sa strane samo posmatram taj svet.
Ja pevam svoj blues u vrtlogu gluvom
i pitam se šta rade ribe na suvom,
a to je bar rutinska stvar.

Đorđe Balašević (poslao Tomislav Krpan )