|
You're not the man who gave me everything
I've ever wanted You're not the man Who stepped inside my life And haunted every, every day You're not the man Who said he'd never leave Couldn't breathe And could not sleep without me This was someone who you left behind A long time ago You're not the man Who would bleed for me But never shed a tear You're not the one Said he'd always be near You're not the man Who threw me a lifeline And you're not the man I am so proud to call mine And you're not the one Who said he'd never leave The one who made me believe in me That was someone who could do no wrong But you lost him You're not the man Who would bleed for me But never shed a tear You're not the one Who said he'd always, always, always be here said he'd always always be near But don't get me wrong Although it seems sad It's not all bad You see I'm not the little girl I use to be You're not the man Not the one Who said he'd always, always, always be near He was everything you see He made me believe in me Said he'd always always always be here |
|
Najgora stvar koju mi netko moze učiniti jest uvjeriti me da me voli.
Držati me kao kap vode na dlanu i čuvati..paziti...brinuti...drhtati..zvati..lebdjeti...ljubiti...piti... Ponašati se kao da mu falim i da me treba..kao vodu... Dijeliti sa mnom..kopati i iskopavati iz mene sve ono sto godinama talozih...u bezdan... Grijeh najteži od svih...uvjeriti me da sam vrijedna ljubavi...i tražiti da mislim dobro o sebi... I onda nestati. Ili doslovno. Ili skroz blesavo. U nekoj banalnoj gesti. Nepovratno me izgubiti. Pokazati mi svoje lice. Otkriti nehotice svoje sebične namjere. I onda se osjećam glupo. Naivno. Jadno. Jer sam jedan tren, unatoč svim alarmima i zdravom razumu i logici koju nalaze isti, unatoč prilično racionalnoj, opreznoj i nezaljubljivoj naravi, stvarno povjerovala u sve to. Da..mogu reći, bezočno se opravdavajući, da se valjda to krije u svima nama...da jednostavno želimo da nas netko tako voli..bez obzira koliki cinici i skeptici bili..koliko god mislili da ne trebamo nikoga..koliko god vjerovali da smo potpuni... A s druge strane, mogu konačno prihvatiti činjenicu da sam idiot. Je li sve ovo znaci da mi je slomljeno srce? Čudno. Ovaj put je potpuno mirno. To me brine. *** Why did you throw the Jack of Hearts away? It was the only card in the deck that I had left to play... |
|
Ne znam jeste li se ikad nasli u situaciji da morate uci u razred potpuno nepoznate djece usred školske godine i biti novi učenik.
Netko stran i novi. Klinac bez prijatelja i skroz drugačiji.. Ja jesam..i nije ugodno...ni najmanje..jos ako pričate potpuno drugačije i cijelo mjesto zna da ste jedan od onih...dođoša....a dođoše nitko ne voli....posebno u ratno vrijeme. Bila je to prava avantura... "Mozes sjesti do mene.."...rekao je glasno, nepovratno razbivši muk koji zavladao kada sam sa svojom budućom razrednicom ušla u učionicu.... maknuo je svoju torbu sa stolice i pogledao me..a onda spustio glavu i nastavio crtati..kao da se nalazi u drugoj galaksiji..dobro se sjećam, imao je onaj maskirni vojnički ruksak na kojem je bila ušivena U2 zakrpa.... ...možda me je dobio time..onako..na prvu... Konačno sam se pomaknula s mjesta i kao on, pokušavala ignorirati žamor došaptavanja po razredu...zanemariti njihove poglede i dobacivanja.... Nakon toga nastavnica me je predstavila i polako počela uvoditi red u razredu....zavladala je tišina...i sat je nastavio svojim tokom...pričali smo o imenicama... On je i dalje bio zadubljen u svoj crtež, koliko sam uspjela uhvatiti krajičkom oka....pokušavajući se konačno opustiti...i zamisljajuci kao sam sigurno prokleto crvena u obrazima.... Nakon sto sam prodisala, ispred mene se stvorila njegova otvorena bilježnica....u desnom kutku pisalo je tiskanim slovima..MARIO, a kraj imena je bio jedan mali vojnik koji salutira....on je znao crtati..čime sam ja bila zadivljena... moje odusevljenje je bilo veće utoliko što je to sposobnost koja je u mene razvijena jednako k'o i u dvogodišnjeg djeteta... ...možda me je dobio time..onako..na drugu... Uvijek u razredima postoji fina klasifikacija...na štrebere koji uvijek sve znaju, dosadnjakoviće kampanjce, zanimljive pustolove za čije pizdarije uvijek nadrapaju drugi pa to bas i ne ispadne tako zanimljivo, sportaše, te čudne i na kraju, probleme. Naravno, postojale su tu i kao neke podvrste kao sto su recimo bili štreber sportaši, sportaš dosadnjakovići ili problem čudaci....kombinacija unedogled.. Mario je definitivno spadao u čudake..vješto zamaskiran u sportaša i odlikaša...ali uvijek nekako pretih.. i povučen..u zadnjoj klupi...zadubljen u svoje crteže.. Nismo uopće pričali taj dan..ja sam jedva dočekala kraj nastave...mislim da je to bio dan kada sam uspjela najviše šutjeti u komadu....da..i meni zvuci nemoguce.. Kada sam izašla iz škole...već je bio mrak i sjećam se da me uhvatio strah da necu znati doći doma...sve je bilo toliko drugačije...kao da sam na drugom kontinentu...stajala sam na stepenicama...oklijevajući..i u skladu sa svojom morbidnom naravi smišljala sto ce mi se sve dogoditi u tih nekoliko kilometara na putu do doma..."Ideš?" prenuo me njegov glas...klimnula sam zbunjeno glavom....i konačno sam se pomaknula s mjesta...i često pomislim kako on možda nikada neće razumjeti i znati koliko je bilo teško napraviti taj korak i koliko mi je taj dan značio... u svakom slučaju, tako smo po prvi put krenuli doma skupa....i ono što mi je vrlo brzo upalo u oči je da me nije nista ispitivao..pričao je nevezano o tome gdje živi i kako se zove ovaj kraj...nije gurao nos gdje mu nije bilo mjesto..vjerojatno je kao i svi, znao sve o mojoj obitelji...ali nijednom taj dan i nikada poslije me nije ispitivao..i možda sam mu bas zato uvijek sve govorila... Živio je par kuća od djedove..i od tog dana bili smo nerazdvojni.. radili smo kilometre i kilometre skupa....išli smo u školu skupa, sjedili skupa, vraćali se doma, isli van i na prve tekme, turnire i izlaske, učili skupa i slušali beatlese s ploča na staroj liniji njegovog ujaka....ja sam bila ponosna kada bi on osvojio turnir...on je bio ponosan na moj štreberluk iako me je uvijek zezao za to.....on je znao kako je meni bilo živjeti u djedovoj kuci..a ja sam znala kako je njemu bilo živjeti s ocem pijancem koji je tukao njega i majku..bježali bismo skupa, smucajući se po ritovima.. i igralištima...pusili smo prve cigarete i pili prve pive (popio je prvo i jedino pivo sa mnom) ...uvijek bi me crtao...imam i danas milijun njegovih skica i crteža....jedan sam tako nosila svuda sa sobom.. dugo, dugo...on je bio taj koji me je vodio na prvu zornicu..iako dotada nisam ni znala sto je to...zbog njega sam zavoljela snijeg.. on me je naučio da se ne bojim mraka i da igram košarku....da nacrtam pile iz jednog poteza i da obojim ogradu....i kasnije kada smo krenuli u različite srednje škole i imali milijardu prijatelja i kad sam se sa svojima preselila u svoju kuću...i kasnije kada se potrefilo da idemo skupa na maturalac i poslije jednog noćnog kupanja...i kasnije kada mu je otac umro..kada je počeo igrati za lokalni klub...i kada je imao prvu curu i kada nam je bilo slomljeno srce...i jos puno kasnije, kada je umalo on postao otac ..a ja mislila otici van na studij.. i kada je on postao nogometna faca ....a ja se preselila u drugi dio države....kada samo se i fizički razdvojili...bili smo ipak nerazdvojni...bez obzira na udaljenost... Godinama kasnije, evo, nema ni razreda, škola je to sasvim druga, ritovi se izgubili, kuće porušile, zornice su izgubile draž, djeda nema, ograde su kovane, mraka se (kao) boje jos samo djeca...a ja stojim kraj njega u prepunoj crkvi. Gledam ga kano majka dite, onako šesnog i mog, sva puna ponosa i patetike..(patetična kako samo ja znam biti valjda....) Gledam njega i Tanju. I plačem. Od sreće. I sada znam zašto se žensko ne uzima za kuma. Možda me je dobio time..onako...na zauvijek. Nightswimming deserves a quiet night. The photograph on the dashboard, taken years ago, turned around backwards so the windshield shows. Every streetlight reveals the picture in reverse. Still, it's so much clearer. I forgot my shirt at the water's edge. The moon is low tonight Nightswimming deserves a quiet night. I'm not sure all these people understand. It's not like years ago, The fear of getting caught, of recklessness and water. They cannot see me naked. These things, they go away, replaced by everyday. Nightswimming, remembering that night. September's coming soon. I'm pining for the moon. And what if there were two Side by side in orbit Around the fairest sun? That bright, tight forever drum could not describe nightswimming. You, I thought I knew you. You I cannot judge. You, I thought you knew me, this one laughing quietly underneath my breath. Nightswimming. The photograph reflects, every streetlight a reminder. |
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv