fuxa felicity

Come sail your ships around me
And burn your bridges down
We make a little history, baby
Every time you come around

Come loose your dogs upon me
And let your hair hang down
You are a little mystery to me
Every time you come around

We talk about it all night long
We define our moral ground
But when I crawl into your arms
Everything comes tumbling down

Come sail your ships around me
And burn your bridges down
We make a little history, baby
Every time you come around

Your face has fallen sad now
For you know the time is nigh
When I must remove your wings
And you, you must try to fly

Zadnji je dan protekle godine...i htjela-ne htjela moja me nimalo simpatična narav tjera na to prokleto godišnje svođenje računa...a ja se samo nadam da neću ipak završiti u minusu...
Sve u svemu, godina je bila dobra...
(reče ona poput nekakvog prekaljenog enologa:D)

Da se ne lažemo, bilo je tu svega....Možda puno više nekakvih crnih i sivih tonova...
Ali nije Fuxi baš od jučer...zna da i to vrijedi..možda se ipak samo tuge broje.

Kad se osvrnem, a ne volim se baš osvrtati ako već ne moram, imala sam sreće.
Preživjela sam...što s obzirom na auto nesreću u 1.om mjesecu (zar je već prošlo godinu dana?!) i nije samo figurativno...smijala sam se....puno...i glasno....ljutila se, raspravljala žustro i do kraja..pjevala sam...dok me grlo nije napustilo...pila sam, odlicno papala i druzila se...natjecala i uzivala u tome...putovala sam i divila se...bila sam zaljubljena i voljela...jako i bez zadrške..vjerovala sam..bila puna nade...išlo me je..i u poslu i u društvu i u ljubavi...bila sam samouvjerena vladarica svoga svijeta...nije bilo toga što nisam mogla....i ničega me nije bilo strah.

S druge strane, gubila sam..i to je gubitak bio proporcionalan...što me je više išlo, samo bih više izgubila...ali to je valjda sastavni dio igre....
Gubila sam prijatelje, ljubavi, poslove, ponos, dane...
Bivala bih sama...iznevjerena...tužna i prazna..beznađe i apatija su me znali po prvom imenu..sasvim osobno...sve bi mi se gadilo i od svega bih zazirala..i nije bilo jadnije osobe od mene..utoliko sto ne bih imala volje biti ni ljuta...samo bih se bojala...svega i svih...
bila sam prosjak u moru dalekih i stranih ljudi koji su cinili moj svijet..

Ali ono bitno je da sam naucila..ne puno...ali par vrijednih stvari.
Većina ljudi ih je vjerojatno davno apsolvirala..Ali ja nikad nisam rekla da sam pretjerano inteligentna..dapače, u životnoj sam školi jedan od gorih đaka...i neke stvari me moraju barem tri puta udariti u glavu pa da shvatim da to stvarno jest tako. Ali ako što znači, ono što jednom konačno naučim, nikada ne zaboravljam.

1. Prijatelje možeš nabrojiti na prste jedne ruke i to ako si stvarno sretan.

2. Život, ljudski odnosi, posebno ljubav doista NE funkcioniraju po principu koliko daš toliko dobiješ, bez obzira koliko ti daš.

3. Tip sam ličnosti kojeg bih opisala kao 'nakačim se jako brzo' iliti 'ovisnički' (kategorizacija vrijedi samo interno, hvala). Zato znam da je odlično što nikada nisam prtljala s drogom. Kako bih se tek navukla na herion, ako se ovako navučem na neke ljude.

4. Kad ti se dogodi sranje, tvojom ili tuđom krivnjom, nebitno, većina ljudi će, uz obavezno likovanje i dizanje svoga jadnog ega, iz toga izvući samo jedan zaključak: HAHAHAHAH!!!
Doduše, ni taj ih mudri i dobronamjerni osjećaj radosti nad tuđom nevoljom ne može spasiti samih sebe. Pa se tješim.

5. Sve poslije treće kave za tebe i tvoju okolinu znači da se pretvaraš u hiperaktivnog manijaka (koji izgovara 90 riječi u sekundi ili šuti od straha jer ne moze stići izgovoriti svih 90) i ne radi to iako voliš buzz.
Drži se vina i pelina. To ti se nikad ne događa kad to piješ.

Bilježim se sa štovanjem.
Sve lijepo i dobro vam želim...
Neka vam i iduća godina bude prije svega zanimljiva i bogata...
Na kraju, to je ono bitno, zar ne?

-Hej, bejbe...obuci se toplo..vani je hladno...
Čitam poruku i smješkam se dok drugom rukom nespretno pokušavam zakopčati košulju.... obožavam način na koji kaže bejbe...inače ta riječ i nije bogznašto...ali kad to kaže njegove oči dobiju nekakav čudan, zaigran sjaj...
Da, konačno imamo ugovoren izlazak..nas dvoje, od početka osuđenih na propast....
-A što ako mi je vruće? :)
...odgovaram....i zaslužujem prvi u nizu osmijeha tu večer...
Izlazim iz stana na jak vjetar i nehotice stišćem svoj crni kaput i mislim kako volim jesen..onu već zimsku..
-Jedva te čekam...
..čitam sa blentavim smješkom u tramvaju...i pokušavam se kontrolirati da ne poletim....jer ovih nekoliko milijardi kolibrića u mom trbuhu opasno prijete da će me oteti..i dok sve smrdi na kičaste romantične komedije, meni nije jasno kako mi to ne smeta...
-Koga? Mislim da imate krivi broj...Prostak!
...otpisujem..drugi smješkić promptno stiže ...niz je krenuo...

Valjda prvi put u životu stigoh negdje ranije....taman kad ne treba, naravno...iako je tek studeni, Park Prvog Spoja već je okićen.....sjedam na klupu i čekam..a čekanje je nešto za što često mislim da sam nesposobna...na nekoj genetskoj razini...
Gledam svoj dah...kao posve mirna, udobno zavaljena na klupici promatram sve te ljude okupane žutim svjetlima...a zapravo želim trčati, skakati, bježati i vraćati se...u glavi slatki košmar...iz svake pore vrišti iščekivanje...

-Dobra večer.. Mi se znamo od nekud možda?
..iznenadio me glas sa strane svijeta sa koje ga ne očekivah....kad se suočismo, prostruji mi kroz glavu da je prokleto zgodan...i da nije fer da je uz to i šarmantan...zar šarm nije nešto što stječeš godinama i iskustvom?...nije...ali tek onda će biti opasan...

-Ne..mislim da ste me zamijenili s nekim...
...njegove mekane, pune usne otkrile su nenadjebiv osmijeh....željela sam ga već tu i tada...

Hodamo jedno uz drugo....s rukama u džepovima...pomno pazeći da se ne dotaknemo..
-Znam da je staromodno..ali..khm..
...jedva se primjetno nakašlje i izvadi iz unutrašnjosti svoje smeđe, meni tako mazne jakne, jedan mali crveni cvjetić....takve stvari jednostavno treba znati izvesti....a on je itekako svladao tehniku..htjela sam ga poljubiti odmah tu i tada...
Umjesto toga se zacrvenih kao neko plaho djevojče...i rekoh nešto potpuno blesavo i neprimjereno, sasvim u svom stilu...ne sjećam se..ali sam prilično sigurna da je bilo trapavo, budući me je nasmiješen pogledao i zavrtio glavom u čuđenju...

Mislim da je to bio jedan od onih rijetkih trenutaka kada sam imala osjećaj da sam u nekom čudno lijepom snu..sve je bilo prilično nadrealno....grad koji sjaji od božićnih ukrasa u jedanaestom mjesecu...i ljudi koji ti se smješkaju u prolazu bez razloga...pas koji se otrgne s gospodareve uzice, dotrči i počne se valjati baš pred tobom tražeći da ga pomaziš...to što se osjećaš kao da imaš najviše16 godina....i u nekakvoj si milini kao da si napušen..a nisi...pouzdano nisi.... mogao bi se zakleti da lik koji svira gitaru na ulici ima isti glas kao Kurt Cobain, i naravno od svih stihova svijeta koje može pjevati..on u trenu dok vi prolazite pjeva......I don't believe that anybody feels the way I do about you now...i to ti se cijelu noć vrti po glavi....kao zvučna kulisa...

I uz sve to osjetiš snijeg u zraku..jednostavno ga mirišeš...

Šetamo tako, usput tražeći dovoljno skriven i prazan birc....neprimjetno se penjemo na Gornji grad...kroz priču zaboravljamo gdje smo i ne znamo kuda idemo...ali smo ipak došli gdje smo trebali doći..
Iskreno, nikada prije i nikada poslije nisam bila u toj uličici....i tom toplom sobičku....
Poslije me je uvijek bilo strah da ću ući u taj kutak svemira..i vidjeti nas dvoje za onim stolom, zadubljene i zaljubljene jedno u drugo....da ću nas vidjeti kako se gledamo i gubimo jedno u drugome, slijepi na sve oko sebe...da ću uhvatiti njegov pogled kojim mi je obujmio tijelo kada sam konacno skinula kaput..
Izlazimo iz birca kada nam je i ono dvoje ljudi postalo previše....
Počinjem se tresti....ali ne tresem se od zime...iako stvarno jest hladno....trese me jedna drugačija groznica...
-Hladno ti je...
..nježno me primi oko struka dok smo nastavili koračati u tišini......i treskavica se preseli u mene....tresem se iznutra...treperim....
-Ne mogu....ne mogu ovo....teško je..
....procijedim konačno...zna na što mislim...zastadosmo..svojim prstom je podigao moju spuštenu bradu... primoravši me na susret sa svojim očima...gledao me je blago..pogledom me je tražio...i našao..
-Hej...prošapće...znam...ali tu sam..koliko god da treba....
....naslonih čelo na njegova prsa....samo onako..da se odmorim.....
-Nije fer..
....izustim....kao dijete kad se ljuti što nije pobijedilo u nekoj igri...nasmije se....osjetih kako se kroz njegovo toplo tijelo razlijeva zvuk...već tu i tada sam ga voljela više nego ikada ikog prije...i poslije.


Krenuli smo dalje jedno uz drugo...svatko u svojim mislima...posve smo sami.....pred nama je bio samo grad....i milijun sićušnih treperavih svjetala..

U onim rijetkim prebiranjima po uspomenama, kada se osvrnem na tu noć, nevjerojatno mi je kako se potrefilo da je sve, ali svaki pa i najmanji detalj, bio pa eto..kad baš moram reći, romantičan...nijedan čudan trenutak, nijedna kriva gesta, riječ...nikakav zamor ni neugodna tišina...bilo je samo one...jezivo dobre tišine, kada je jasno da neke stvari trebaju ostati neizgovorene....a toliko su očite da im se smijemo....
Ono što mi uvijek padne najteže je to što cijela ta večer nije iziskivala nikakav trud...biti s njim bilo je nešto toliko lako...i prirodno...nikada prije i nikada poslije se nije to dogodilo...
-Uostalom, mislim da će s tobom baš biti lijepo gledat' crtiće...
...izrekao je to posve ozbiljan...skoro zamišljen....prasnuh u smijeh....i trgnuh ga iz tih diznijevskih maštarija...
-Jesam ja to rekao na glas..? Jesam, jel da?
..uvijek me je mogao nasmijati.
-Ne..uopće mi nije neugodno...odbijam da mi je neugodno...
..reče i kao skroz ovlaš dodirne mi nasmijano lice..odjednom, više ništa nije bilo smiješno....

Gledali smo se, mislima isprepletni.. dok mi nije usnama dodirnuo čelo...bile su vrele...pa vrh nosa....poljubio mi je bradu nestvarno nježno...igrao se mojim obrazima...a ja, ja sam samo htjela disati...jer mi se učinilo da sam to nekako potpuno zaboravila...trudila sam smiriti proklete struje koje su me tresle iznutra....ali znala sam da je to izgubljena misija...sve je to ionako samo bila najave eksplozije.....spustio je svoje usne na moje...nježno mi rastvarajući usta svojim jezikom...ljubio me je toliko mazno i polako.. kao da imamo svo vrijeme svijeta ispred nas..skrušeno priznajem, oteo mi se uzdah...
rukama mi je mazio vrat dok su nam se dahovi miješali i grijali nam lica...od tog trena sam znala da se neki ljudi jednostavno rode s tim osjećajem za poljubac..ali opet, nije neka nauka tako se ljubiti s tim lijepim usnama....mazili smo se i ljubili, tamo baš kod te četvrte lampe, nježno i dugo...potpuno u svom nekom svemiru tako da nismo ni primijetili da smo promrzli...
Ne šetam ni tuda više..djetinjasto...ali jednostavno ne želim vidjeti tu prokletu lampu...

Prošlo je puno i malo vremena otad...a možda vrijeme i nije neko mjerilo...
Možda je bolje reći da se puno stvari dogodilo...a neke su nas nepovratno razdvojile...
Uvijek nekako zgodno zaključim da je tako jednostavno moralo biti..da nikada ne bismo bili dobri na duge staze..a, da...mozda je i to samo puko samozavaravanje i racionaliziranje...možda smo mogli dijeliti i ovaj život..uz sve one prošle u kojima smo se pronašli...ne znam.
Uostalom, sad je nebitno..
Ali ta večer...hm....cijeli jedan svijet u kojem se mogu izgubiti kad god poželim..
Zapravo, ako ćemo iskreno, on je jedan od mojih svjetova u kojem sam ponekad izgubljena...
...'cause I always miss him like a child misses its blanket...

Postoje tri vrste ljudi.
Oni koji strpljivo čekaju u redu za wc iako će im mjehur eksplodirati.
Oni koji mrtvi hladni zaobiđu kilometarski red i ne reagiraju na nikoga i ništa jer se samo njemu ili njoj u glaksiji trenutno piša.
I oni koji vam se nasade na leđa misleći da će tako ubrzati red, a zapravo samo riskiraju nokaut direktom jer ne možete više trpiti isijavanje njihove tjelesne topline, osjećaj njihove od znoja vlažne kože i njihov dah na svojem vratu uz naravno nepodnošljivi pritisak u donjem dijelu trbuha.

I u tome je, vjerujte mi, sva razlika među ljudima.
Sve se drugo iz toga dade zaključiti o pojedincu.


****

Pomislih sinoć kako bi bilo divno da ljudski vid ima dodatnu funkciju...fotografsku..i kako bi bilo lijepo da mozak ima dodatnu funkciju, replay funkciju.
Nekako me rastuži kad se sjetim koliko nam savršenih slika propadne...nestane..izblijedi..ode u nepovrat...i koliko bi lijepo bilo sačuvati sve te, nama iz nekog razloga posebne, slike u neke svoje foldere koje po potrebi možemo vidjeti...opet..i opet..
Zamislite, imati zauvijek sve one lijepe trenutke.....nečiji osmijeh baš takav, kakav je tada u tom nekom trenutku, nečiji pogled, jedno predvečerje, bas taj snijeg i bas tu sliku...
Nazovite me naivcem, nepopravljivim optimistom i idealistom (ili je to postalo isto), ali mislim da nikada ne bismo bili sami...i mislim da bismo bili bolja bića..

A opet, možda postoji nekakav smisao u žaljenju za stvarima koje su nepovratno nestale...
..maybe all one can do is hope to end up with the right regrets..

I have my books

And my poetry to protect me;

I am shielded in my armor,

Hiding in my room, safe within my womb.

I touch no one and no one touches me.

I am a rock,
I am an island.

And a rock feels no pain;
And an island never cries.



enivej,
dobar dan, džezeri.. :)

Sjedim sama na požarnim stepenicama...i'm pretty high...ali i strahu od visine unatoč, uživam...
U jednoj ruci imam pivo, u drugoj mi je cigareta...lagano uvlačim dim u sebe i s njim kao da u mene ulazi mir...
Gledamo se....grad i ja..mjerkamo, slušamo i mirišemo...samo što se ne dodirnemo...
Osjetim uzbuđenje i lagane trnce......
I nije fer...jer sasvim je jasno da nismo ista liga...nemam nikakve šanse...ima me i zna da me ima...
Neusporedivo je ljepši i šarmantniji..uvijek...a posebno večeras....
Sjaji....a ova mu noć, toplim vjetrom i velikim žutim kolutom od mjeseca, daje pomalo bajkovit i fantastičan štih....
Osjetila sam se potpuno opijena...i to ne pivom...već ljetom..
I potpuno zavedena...
Gradom....

Rekoše mi
da sam tvrdoglava...izravna....smiješna..duhovita...ozbiljna...mrgud.. previše razborita i oprezna....glasna...prpošna..vesela..nježna...da udaram ko tyson...da sam cinik...da sam emotivac..idealist....da sam neženstvena i pravo žensko...da sam kuler...flegmatik...živac i pukotina...da uvijek znakovito šutim...da mi oči postaju crne kad volim i kad ludim (isto je)...da biram riječi kojima ću satirat neprijatelje..da uvijek pogrešne odaberem..i riječi i sve ostalo..da sam prava maza....uvijek blago distancirana..razbacam se dok pričam i objašnjavam...grlim..ljubim..da imam nevidljivi štit oko sebe...da se boje kad kažem da je sve u redu...da sam hrabra..da ne podnosim komplimente...da sam kukavica...da se bahatim kada sam nesigurna..da se ne znam ispričati..da se previše ispričavam...da se volim smijati sebi...da ne volim ljude...da previše volim ljude na svoju štetu...da opraštam i toleriram previše...da sam zlopamtilo..da sam čudak...i sasvim obična...da sam prilično perverzna..da pamtim nepotrebne pizdarije...da previše volim novine..da ne pričam o sebi....da ne osuđujem pa sam dobar slušač...da izgledam odlično dok pišam u WC-u birca..da sam prilično konzervativna i zatvorena....da sam nepristojna...da nikad ne plačem...da sam dobar pijanac...da sam plačipička najobičnija...da previše pijem...da sam najneodlučnija osoba koju poznaju...da sam lider.... da sam grozno povodljiva...da previše volim ugađati...da se nikome ne želim prilagoditi....da sam Caritas....i da ne pazim na novac....da mi je nebitno kako izgledam...da sam naivna..da se previse opterećujem izgledom...da se ne žalim....da nisam licemjer...da znam s ljudima....da non stop kukam...da sam opuštena...da sam društvena...da se često skrivam i nestajem..čak i kad sam tu..da mi previše stvari fali..i da nikada nisam sretna...da sam prepristojna...da sam samotnjak...da sam iritirajuće uredna...opsesivno kompulsivna..lijena..nametljiva...i hedonist...da čvrsto stojim na zemlji objema nogama...da mi je glava u oblacima i da sam konstantno smušena i pospana...da bi htjeli biti sretni kao ja..i imati ono sto ja imam...da bi me voljeli cijeli život...da ja kad volim onda oživljavam.....da sam ljubomorna...i okrutna u svom bijesu..da se znam obrukat kao nitko na svijetu...da sam obzirna...totalna sam šeprtlja..žele da budem majka njihove djece...da sam morbidna...konstantno brinem...pravi sam jebivetar i ništa me ne dira..da nosim neku gorčinu u sebi....da sam rođena na zadak i odmah svima rekla što mislim o njima..da sam topla...i draga...da nikada nikoga ne vrijeđam...da nikad namjerno ne povrijedim..
kažu da peče kad ih zarežem cinizmima...i da imam opak jezik..da znam biti nervozna bezveze...da izgledam smiješno s cigaretom u ustima...i da ne znam bas najbolje igrati biljar..ali da zato lijepo plazim po onom stolu...da cu lijepo stariti..da nikada neću odrasti..

Jadan onaj koji od drugih očekuje da mu razjasne tko je zapravo...
Jadan onaj koji vjeruje ljudima..
Jadan onaj koji se traži.

***

Moj cilj u životu je biti jednako dobra koliko moj pas misli da jesam.

You're not the man who gave me everything
I've ever wanted
You're not the man
Who stepped inside my life
And haunted every, every day

You're not the man
Who said he'd never leave
Couldn't breathe
And could not sleep without me

This was someone who you left behind
A long time ago

You're not the man
Who would bleed for me
But never shed a tear
You're not the one
Said he'd always be near

You're not the man
Who threw me a lifeline
And you're not the man
I am so proud to call mine

And you're not the one
Who said he'd never leave
The one who made me believe in me
That was someone who could do no wrong
But you lost him

You're not the man
Who would bleed for me
But never shed a tear
You're not the one
Who said he'd always, always, always be here
said he'd always always be near

But don't get me wrong
Although it seems sad
It's not all bad
You see
I'm not the little girl I use to be

You're not the man
Not the one
Who said he'd always, always, always be near

He was everything you see
He made me believe in me
Said he'd always always always be here

Najgora stvar koju mi netko moze učiniti jest uvjeriti me da me voli.
Držati me kao kap vode na dlanu i čuvati..paziti...brinuti...drhtati..zvati..lebdjeti...ljubiti...piti...
Ponašati se kao da mu falim i da me treba..kao vodu...
Dijeliti sa mnom..kopati i iskopavati iz mene sve ono sto godinama talozih...u bezdan...
Grijeh najteži od svih...uvjeriti me da sam vrijedna ljubavi...i tražiti da mislim dobro o sebi...
I onda nestati. Ili doslovno. Ili skroz blesavo. U nekoj banalnoj gesti. Nepovratno me izgubiti. Pokazati mi svoje lice. Otkriti nehotice svoje sebične namjere.
I onda se osjećam glupo. Naivno. Jadno. Jer sam jedan tren, unatoč svim alarmima i zdravom razumu i logici koju nalaze isti, unatoč prilično racionalnoj, opreznoj i nezaljubljivoj naravi, stvarno povjerovala u sve to.
Da..mogu reći, bezočno se opravdavajući, da se valjda to krije u svima nama...da jednostavno želimo da nas netko tako voli..bez obzira koliki cinici i skeptici bili..koliko god mislili da ne trebamo nikoga..koliko god vjerovali da smo potpuni...
A s druge strane, mogu konačno prihvatiti činjenicu da sam idiot.

Je li sve ovo znaci da mi je slomljeno srce? Čudno. Ovaj put je potpuno mirno.
To me brine.


***

Why did you throw the Jack of Hearts away?
It was the only card in the deck that I had left to play...

Ne znam jeste li se ikad nasli u situaciji da morate uci u razred potpuno nepoznate djece usred školske godine i biti novi učenik.
Netko stran i novi. Klinac bez prijatelja i skroz drugačiji..
Ja jesam..i nije ugodno...ni najmanje..jos ako pričate potpuno drugačije i cijelo mjesto zna da ste jedan od onih...dođoša....a dođoše nitko ne voli....posebno u ratno vrijeme.
Bila je to prava avantura...
"Mozes sjesti do mene.."...rekao je glasno, nepovratno razbivši muk koji zavladao kada sam sa svojom budućom razrednicom ušla u učionicu.... maknuo je svoju torbu sa stolice i pogledao me..a onda spustio glavu i nastavio crtati..kao da se nalazi u drugoj galaksiji..dobro se sjećam, imao je onaj maskirni vojnički ruksak na kojem je bila ušivena U2 zakrpa....
...možda me je dobio time..onako..na prvu...

Konačno sam se pomaknula s mjesta i kao on, pokušavala ignorirati žamor došaptavanja po razredu...zanemariti njihove poglede i dobacivanja....
Nakon toga nastavnica me je predstavila i polako počela uvoditi red u razredu....zavladala je tišina...i sat je nastavio svojim tokom...pričali smo o imenicama...
On je i dalje bio zadubljen u svoj crtež, koliko sam uspjela uhvatiti krajičkom oka....pokušavajući se konačno opustiti...i zamisljajuci kao sam sigurno prokleto crvena u obrazima....
Nakon sto sam prodisala, ispred mene se stvorila njegova otvorena bilježnica....u desnom kutku pisalo je tiskanim slovima..MARIO, a kraj imena je bio jedan mali vojnik koji salutira....on je znao crtati..čime sam ja bila zadivljena... moje odusevljenje je bilo veće utoliko što je to sposobnost koja je u mene razvijena jednako k'o i u dvogodišnjeg djeteta...
...možda me je dobio time..onako..na drugu...

Uvijek u razredima postoji fina klasifikacija...na štrebere koji uvijek sve znaju, dosadnjakoviće kampanjce, zanimljive pustolove za čije pizdarije uvijek nadrapaju drugi pa to bas i ne ispadne tako zanimljivo, sportaše, te čudne i na kraju, probleme. Naravno, postojale su tu i kao neke podvrste kao sto su recimo bili štreber sportaši, sportaš dosadnjakovići ili problem čudaci....kombinacija unedogled..
Mario je definitivno spadao u čudake..vješto zamaskiran u sportaša i odlikaša...ali uvijek nekako pretih.. i povučen..u zadnjoj klupi...zadubljen u svoje crteže..
Nismo uopće pričali taj dan..ja sam jedva dočekala kraj nastave...mislim da je to bio dan kada sam uspjela najviše šutjeti u komadu....da..i meni zvuci nemoguce..
Kada sam izašla iz škole...već je bio mrak i sjećam se da me uhvatio strah da necu znati doći doma...sve je bilo toliko drugačije...kao da sam na drugom kontinentu...stajala sam na stepenicama...oklijevajući..i u skladu sa svojom morbidnom naravi smišljala sto ce mi se sve dogoditi u tih nekoliko kilometara na putu do doma..."Ideš?" prenuo me njegov glas...klimnula sam zbunjeno glavom....i konačno sam se pomaknula s mjesta...i često pomislim kako on možda nikada neće razumjeti i znati koliko je bilo teško napraviti taj korak i koliko mi je taj dan značio... u svakom slučaju, tako smo po prvi put krenuli doma skupa....i ono što mi je vrlo brzo upalo u oči je da me nije nista ispitivao..pričao je nevezano o tome gdje živi i kako se zove ovaj kraj...nije gurao nos gdje mu nije bilo mjesto..vjerojatno je kao i svi, znao sve o mojoj obitelji...ali nijednom taj dan i nikada poslije me nije ispitivao..i možda sam mu bas zato uvijek sve govorila...

Živio je par kuća od djedove..i od tog dana bili smo nerazdvojni.. radili smo kilometre i kilometre skupa....išli smo u školu skupa, sjedili skupa, vraćali se doma, isli van i na prve tekme, turnire i izlaske, učili skupa i slušali beatlese s ploča na staroj liniji njegovog ujaka....ja sam bila ponosna kada bi on osvojio turnir...on je bio ponosan na moj štreberluk iako me je uvijek zezao za to.....on je znao kako je meni bilo živjeti u djedovoj kuci..a ja sam znala kako je njemu bilo živjeti s ocem pijancem koji je tukao njega i majku..bježali bismo skupa, smucajući se po ritovima.. i igralištima...pusili smo prve cigarete i pili prve pive (popio je prvo i jedino pivo sa mnom) ...uvijek bi me crtao...imam i danas milijun njegovih skica i crteža....jedan sam tako nosila svuda sa sobom.. dugo, dugo...on je bio taj koji me je vodio na prvu zornicu..iako dotada nisam ni znala sto je to...zbog njega sam zavoljela snijeg.. on me je naučio da se ne bojim mraka i da igram košarku....da nacrtam pile iz jednog poteza i da obojim ogradu....i kasnije kada smo krenuli u različite srednje škole i imali milijardu prijatelja i kad sam se sa svojima preselila u svoju kuću...i kasnije kada se potrefilo da idemo skupa na maturalac i poslije jednog noćnog kupanja...i kasnije kada mu je otac umro..kada je počeo igrati za lokalni klub...i kada je imao prvu curu i kada nam je bilo slomljeno srce...i jos puno kasnije, kada je umalo on postao otac ..a ja mislila otici van na studij.. i kada je on postao nogometna faca ....a ja se preselila u drugi dio države....kada samo se i fizički razdvojili...bili smo ipak nerazdvojni...bez obzira na udaljenost...

Godinama kasnije, evo, nema ni razreda, škola je to sasvim druga, ritovi se izgubili, kuće porušile, zornice su izgubile draž, djeda nema, ograde su kovane, mraka se (kao) boje jos samo djeca...a ja stojim kraj njega u prepunoj crkvi. Gledam ga kano majka dite, onako šesnog i mog, sva puna ponosa i patetike..(patetična kako samo ja znam biti valjda....)
Gledam njega i Tanju. I plačem. Od sreće.

I sada znam zašto se žensko ne uzima za kuma.
Možda me je dobio time..onako...na zauvijek.



Nightswimming deserves a quiet night.
The photograph on the dashboard, taken years ago,
turned around backwards so the windshield shows.
Every streetlight reveals the picture in reverse.
Still, it's so much clearer.
I forgot my shirt at the water's edge.
The moon is low tonight


Nightswimming deserves a quiet night.
I'm not sure all these people understand.
It's not like years ago,
The fear of getting caught,
of recklessness and water.
They cannot see me naked.
These things, they go away,
replaced by everyday.

Nightswimming, remembering that night.
September's coming soon.
I'm pining for the moon.
And what if there were two
Side by side in orbit
Around the fairest sun?
That bright, tight forever drum
could not describe nightswimming.

You, I thought I knew you.
You I cannot judge.
You, I thought you knew me,
this one laughing quietly underneath my breath.
Nightswimming.

The photograph reflects,
every streetlight a reminder.