Najgora stvar koju mi netko moze učiniti jest uvjeriti me da me voli.
Držati me kao kap vode na dlanu i čuvati..paziti...brinuti...drhtati..zvati..lebdjeti...ljubiti...piti...
Ponašati se kao da mu falim i da me treba..kao vodu...
Dijeliti sa mnom..kopati i iskopavati iz mene sve ono sto godinama talozih...u bezdan...
Grijeh najteži od svih...uvjeriti me da sam vrijedna ljubavi...i tražiti da mislim dobro o sebi...
I onda nestati. Ili doslovno. Ili skroz blesavo. U nekoj banalnoj gesti. Nepovratno me izgubiti. Pokazati mi svoje lice. Otkriti nehotice svoje sebične namjere.
I onda se osjećam glupo. Naivno. Jadno. Jer sam jedan tren, unatoč svim alarmima i zdravom razumu i logici koju nalaze isti, unatoč prilično racionalnoj, opreznoj i nezaljubljivoj naravi, stvarno povjerovala u sve to.
Da..mogu reći, bezočno se opravdavajući, da se valjda to krije u svima nama...da jednostavno želimo da nas netko tako voli..bez obzira koliki cinici i skeptici bili..koliko god mislili da ne trebamo nikoga..koliko god vjerovali da smo potpuni...
A s druge strane, mogu konačno prihvatiti činjenicu da sam idiot.
Je li sve ovo znaci da mi je slomljeno srce? Čudno. Ovaj put je potpuno mirno.
To me brine.
***
Why did you throw the Jack of Hearts away?
It was the only card in the deck that I had left to play...
Post je objavljen 25.07.2007. u 13:36 sati.