svijet po funnylittlefrogu

OSCAR JE EDUKATIVAN
Noćas sam saznao da je Chanel više kul od Versacea, ali bi ipak Oskara za životno djelo trebao dobiti Valentino, ako već ne najveća modna ikona današnjice - Nicol Kidman. Saznao sam ove važne činjenice zahvaljujući haerteovom ekspertu za modna pitanja koji je sa još dva gospodina i jednom damom vodio dodjelu Oskara za sve nas koji to možemo samo putem haertea pratit. Osim što je ekspert za modna pitanja, on je i neprikosnoveni filmski stručnjak i zato vam odmah moram reći da je velika nepravda što je najbolji film tamo neki Departed, a ne onaj koji je stvarno najbolji, a taj je Mala Mis Amerika (nekima poznat i kao Little Miss Sunshine), jer najveći autoritet haertea u području filma to tako kaže. Još je veća nepravda to što je najbolji redatelj Martin Scorsese, kada svi modno-filmski stručnjaci znaju da je bolji bilo koji drugi nominirani redatelj, ali je ipak dobro da je taj Scorsese dobio više svog Oscara (kojega ovog puta nikako nije zaslužio-ovo naši voditelji jednostavno moraju opetovano naglasiti da ne bi neko neuk ipak posumnjao da je Scorses imao pravo na njega barem kao i neki drugi nominirani redatelji), jer će ga Akademija konačno skinut sa vrata, pa će ga moći ignorirati i idućih 20-tak godina dok mu ne dodijeli oscar za životno djelo kao Enniou Morriconeu (za ovoga ću samo pripomenuti da je radio glazbu za brojkama i slovima 400-tinjak filmova, pa je valjda , ako ništa drugo, barem po zakonu velikih brojeva ipak bilo za očekivat da će i njemu uletit neka nagradica).

OSCAR IMA DOMAČINA/ĆICU
Ako ste dodjelu Oscara pratili ranijih godina putem haertea, vjerujem da je i vama bilo katkad teško dokučiti koji kurac tu služi Domaćin/čica kad mi imamo naše voditelje koji će nam sve lijepo objasniti što se tamo zbiva. Ove godine se neko na haerteu dosjetio da bi možda bilo dobro napraviti mali eksperiment i dati priliku Ellen DeGeneres da i nju malo čujemo. Ako se mene pita, a zašto bi se mene pitalo kad ja nisam modno-filmsko osviješten ali ću vam svejedno reći jer ako već čitate ove moje brljotine onda ipak mrvicu sumnjam da vas zanima i moje mišljenje, ovaj eksperiment se pokazao vrlo uspjelim i kad im već ranije nešto tako nije palo na pamet barem bi mogli u buduće pretvoriti ovo u praksu. A Ellen je bila dosljedna sebi i bila je jedina dama koja nije bila obučena u haljinu, a bila je i zabavna i zadirkivala je sve i svakoga , i pomalo je flertovala sa raznim frajerima, što je meni bilo smiješno, jer je navodno deklarirana lezbijka i sve u svemu bila je jako dobra domaćica.

OSCAR JE ZABAVAN
Naravno da i mene zanima tko je osvojio Oscara, premda znam da nikad, ponavljam NIKAD ne valja tu nagradu uzimati previše za ozbiljno, ali prvi i najvažniji razlog za gledanje ovog spektakla je zabava. A 79-ta dodijala je bila jako zabavna. Za Domaćicu sam već rekao da je bila zabavna i neću sad prepričavat sve njene zgodne dosjetke, jer vam ne želim kvariti gledanje snimke, ali meni je bilo posebno zabavna dodijela nagrade za najbolju pjesmu. Prvo trebam reći da su u toj kategoriji bile nominirane čak tri pjesme iz filma Dreamgirls,( što me ne bi posebno smetalo da se ne radi o tri najjadnije i najdosadnije r`n`b pjesmice koje sam čuo ove godine) koje su izvele redom Jennifer Hudson (ovu ameri nisu proglasili za svog Idola, pa su joj dali oscara za sporednu ulogu kao utješnu nagradu), Beyonce i ona treća koja je meni čak i zgodnija od prve dvije. Zajednički nazivnik ovim trima damama je još veća sklonost vokalnim egzibicijama od svih hrvatskih diva zajedno i jako sam se obradovao kad im je pred širom razjapljenim ustima kipić maznula Melissa, kad ga već nije mogla dobiti najbolja pjesma večeri koju su izveli Will Ferrell i Jack Black , jer nažalost nije ni nominirana i to samo zato nije bila u ni jednom filmu. Da bio je tu i kao najzelenija zvijezda večeri Al Gore, nekad poznat kao kandidat za Američkog predsjednika, koji se pojavio i u navodno vrlo edukativnom dokumentarcu, koji se i vrlo svidio Akademiji, pa ga je s toga i nagradila, ali o takvim tri(a)čarijam čitajte negdje drugdje, a ja odoh slušat malo friškog oscarovca Morriconea i odmarat se nakon neprespavane noći. 80-ta svečana ceremonija dodijele nagrade američke akademije bi trebala biti za godinu dana.

Moj prijedlog za Valentinovo ili bilo koji drugi dan – učite zviždat ili još bolje učite nekog drugog zviždat, a Peter, Bjorn & John vam ovdje pokazuju kako

You`re Like my Yo-Yo
That Glowed In The Dark..


Slikala je svijet sa dvije boje- crvenom , kakvu nikad prije nisam vidio i za koju sam čvrsto vjerovao da je bila najmračnija crvena koja se mogla zamutiti i bojom koju su neki smatrali crnom, a ja sam znao da tisućinku sekunde prije gašenja, dok još nose uspomene na svoje dugotrajno izgaranje, zvijezde su obojene baš tom bojom . Moje boje su bile pastelne i ona je ponekad osjećala njihovu toplinu. Često nije željela ili nije mogla.
Noktima, usnama, zubima i jezikom iscrtala je zemljovide naše ljubavi na mome dlanu, stiskom šake sam ih čuvao od blijeđenja.


-Kakve su ovo romantične bljuzgotine?! Mogu podnijeti to da si mal i zelen, ali ova tvoja poetično-patetična faza traje malo predugo i više nisi ni mrvu zabavan. Sredi se funnylittlefrog ili ću prestat biti tvoj zapisivač, pa nećeš više moći ovako gnjavit pošten i dobronamjeran svijet. I zašto opet žene kuješ u zvijezde?
-Da, zašto volim zvijezde, zašto mi je potrebno nebo?
-Moj funnylittlefrog, pa ti si totalno u oblacima. Kakvo je vrijeme gore?
-Ne znam , ali ovi oblaci me tako pritišću i ne mogu ih se osloboditi.
-A šta da ti kažem, kad baš ne možeš..pa piši onda o oblacima.
-O oblacima?
-Da o oblacima.
-Hm, hm vrijedi probat.


Za ovu priču su važna dva oblaka, jedan koji je bio nalik na loše nacrtanog punoglavca i drugi koji nije bio ničemu posebno nalik, ali je u isto vrijeme sličio na bilo koji drugi oblak.
Neka drugi oblak bude prvi i zovimo ga Broj Jedan
A radi sklada prvi koji je drugi neka bude Broj Sedam.
Broj Jedan i Broj Sedam su oduvijek bili zajedno i uvijek su bili zajedno.
Zajedno su plovili sivim nebeskim prostranstvima. Ovdje valja reći da se ljudima nebo često čini plavim, ali ako si oblak i obitavaš na nebu među drugim oblacima onda ti je cijeli svijet u nijansama sive. Nebo poznaje jednako usamljenost i tugu kao i ovaj naš svijet i zbog toga je oblak Broj Sedam ponekad morao pustit suzu. Ili je to ipak bili zbog njegove taštine, jer je tako održavao svoju liniju. Razlozi za suze nisu toliko bitni kao činjenica da su svi oblaci imali potrebe za njima osim oblaka Broj Jedan. Zapravo nitko, pa čak ni oblak Broj Sedam (koji je naravno imao svoju teoriju o tome) nije znao zašto Broj Jedan nikad ne plače, kako se može oduprijeti svojoj osnovnoj potrebi, štoviše i glavnoj namijeni. Jasno vam je da se zbog toga Broj Sedam divio Broju Jedan, ali još jasnije je da ga se zbog toga morao i malo plašit. Ovo je bili jasno svim ostalim oblacima koji su poznavali Broja Jedan i Broja Sedam osim samome Broju Sedam koji se nikad nije bojao Broja Jedan. A Broj Jedan? On se trudio biti sve ono što mora biti, pa čak i ako je to najteže, jer je smatrao da je sve drugo gubljenje vremena. Vrijeme .. dani, tjedni, mjeseci..vjetrom nošeni oblaci..utisci..doživljaji..krivi utisci, loši događaji, previše uzbuđenja i još više dosade..prepreke na putu, nerazumijevanja, svađe..Broj Sedam nikad nije saznao da li je možda vjetar šapnuo Broju Jedan da je njegova sudbina da postane Veliki Gromovnik i Vrhovni Upravitelj Munja (šaljivđija kakav je bio prozvao je sebe Munjeni Gromodar), ali oblaci, koji nisu ništa manje skloni tračanju od nas ljudi, brzo su to saznali i sa strahopoštovanjem su iščekivali svetkovinu Munjenog Gromodara. Broj Sedam je mirno nastavljao ciklički puštat suze dok je Broj Jedan iz dan u dan sve više rastao, jačao i tamnio. Broj Sedam je navikao da se Broj Jedan druži i sa drugim oblacima i razumio je to (premda sam nije imao takvih potreba - Broj Jedan mu je bio sasvim dovoljan) , ali njegovi socijalni kontakti su postajali sve češći i sa sve više oblaka i Broju Sedam je bilo jasno da se kraj približava.
Umjesto opisa samog događaja koji je trajao tri dana i tri noći iznijet ću slijedeće činjenice:
-Ljudi su govorili da takvo nevrijeme nije zapamćeno u našem kraju i prava je sreće da nije stradalo ništa osim 3 stoga sijena, nekoliko stupova za struju i ponekog štakora koji se utopio u podrumu.
-Broj Sedam je kao i svi ostali oblaci koji su prisustvovali događaju bio toliko zadivljen blještavilom lajtšoua i orkestriranom grmljavinom Velikog Kompozitora da se morao pridružit zabavi.

-Nije loše osim malo dramatičnog završetka. To je opet bila priča o tebi i njoj?
-Uvijek je to priča o nama.
-Ali ti si još živ.
-Meni kažeš da sam patetičan, a ti još vjeruješ u priče.
-Samo ako su dobro ispričane.


Ponovni susret i prepoznavanje promjena kao pozitivnih.
Tišina između nas.
Ocean of noise među nama.

Moj ugao.
Čarolija Arcade Fire.
Pogled kroz širom otvoren prozor.
Nebo je još ispunjeno oblacima.


It`s time to work it out
Can We work it out?

Rusulica me je jaaaako davno izazvala, a i athena mi je još ljetos nešto prigovorila da ne pišem o sebi i stoga sam u nedostatku pametnijeg posla, a i neke bolje ideje odlučio sa svekolikim pučanstvom ili barem par njih koji ovo ipak čitaju podijelit slijedeće:
1. Rođen sam u zemlji proletera u vrijeme kad se na trulom zapadu rađao punk. Srećom toga sam postao svjestan tek u adolescentskim godinama, kad sam upoznao prvog pankera u selu mome malom i od tada moj život nije bio isti. Naučio me je žicati duvan i lovu za cugu, preciznije za tekućinu koju ni jedan Francuz koji drži do sebe ne bi ni pomirisao, ali smo je mi svejedno zvali vinom i čak nije izazivala toliko često jutarnje glavobolje da bi nam se stvarno smučilo od nje. Na jednom koncertu Hladnog Piva u Makarskoj grupa Irskih turista su pomislili da sam glazbenik jer sam čuvao akustičnu gitaru istog tog pankera, koji se ispišao jer se morao ispričat, a bili su mrvicu pripiti i tako su odlučili da me moraju nagovorit da im nešto odsviram, a malo pripiti Irski turisti (a kasnije sam se uvjerio i bilo koji drugi turisti) znaju biti jako uporni. Kako nikad nisam naučio svirat gitaru (a ni bilo koji drugi glazbeni instrument, ako to nekoga zanima), zapjevao sam im A Pair Of Brown Eyes, odnosno onih par stihova kojih sam se onako na brzinu uspio sjetit, ali to je bilo dovoljno, jer su oni domoljubni kakvi već Irci jesu dalje sami nastavili. Kako sam odlučio da ću u ovom postu govorit samo istinu i ništa osim istine, neću napisat da je to bio početak jednog lijepog prijateljstva, jer nije jer se nikad poslije nismo ni ćuli ni vidili, ali je bila jedna od mnogih zgoda u mom životu u kojima sam bio krivo shvaćen, ali ipak prihvaćen čime prelazim na slijedeće
2. Moja sklonost lutanju po prvi put je došla do izražaja kad sam imao četiri godine. Bilo je to ljeti na moru u omiljenom Metkovskom kupalištu Kleku (to je ono mjesto prije Neuma iz kojeg će uskoro šiknut most koji će konačno spojit našu razjedinjenu domovinu). Po pričanju moje mame, a moram se držati njene priče, jer je moje sjećanje na te dane iz razumljivih razloga ipak mrvicu maglovito, u prvi mah nitko nije ni primijetio da me nema, jer sam bio mirno dijete, koje se uvijek znalo nekako samo zabaviti (ova moja osobina je bila još više izražena kasnije u pubertetu, kad sam se sam zabavljao više puta dnevno, a ni danas mi to nije nimalo strano), ali kad su to ipak skužili, nisu ni časka čekali i operacija Potraga za izgubljenim sinom je započela. Plaža je brzo bila pretražena i već su započela nagađanja da sam se utopio, jer tada još nisam znao plivati ili da su me odveli cigani – to se tada smatralo sasvim vjerojatnim i onda je nekom palo na pamet da ode malo dalje prema stijenama, koje su kako to već biva na našem Jadranu uzurpirali (kako volim koristiti ovu riječ) nudisti. Kad su stigli, ja sam već spavao na dušeku pored jedne ljubazne tete, koja je poslije govorila da sam se lijepo sa njom napričao, popio sokić i pojeo sladoled i u tren oka zaspa ka malo dite, a kako drukčije kad sam dite i bija. Moji su bili presretni što su me našli i zbunjeni jer je ova teta i dalje bila onako kao od majke rođena (moja sadašnja sklonost nudizmu gotovo sigurno s time nema nikakve veze, barem ja tako mislim, premda bi se vjerojatno našao neki psihoanalitičar koji bi mi tvrdio suprotno kad bi ga pitao, samo što ga ne bih pitao jer me njegovo mišljenje ne bi zanimalo), tako da nisu previše ispitivali i taj put smo se prilično lako izvukli ljubazna teta i ja. Moje lutalačke aktivnosti su se nastavile i moji su se morali prilično izvještiti u traganju dok nisam postao dovoljno velik da sam mogao lutat, a da zbog toga više nitko nije pretjerano šizio, a u međuvremenu sam i naučio plivat, ali o tome u narednoj točki.
3. Proplivao sam sa pet godina. Moj brat i ja smo morali dijeliti jedan šlauh (tako smo
mi zvali kolut za plivanje), a kako je moj brat ipak bio stariji, što znači veći i jači, pravo je bilo na njegovoj strani i njemu je pripao šlauh , a meni je ostalo da se sam brčkam u vodi. Moj pokojni otac je jako volio stare mudrosti i sjećam se da mi je znao govorit da ću naučit plivat kad mi se voda ulije u uši . Naivan kakav i danas jesam odlučio sam to i provjeriti i zagnjurio sam glavom u vodu ne bi li proplivao . Mora da sam izgledao prilično zanimljivo ponašajući gnjurca dok nisam ipak skužio da se plivat ipak ne može dok se stoji na nogama. I tada sam počeo skakutati onako glave zaronjene u vodu i to bi trajalo sve dok se ne bi prevrnuo. Prilikom svakog prevrtanja završio bih pod vodom i malo bi se zagrcnuo, ali to me nije uopće obeshrabrilo, kako bi se očekivalo, jer sam bio u plićaku i lako sam se mogao uzdignut na noge . Vrlo brzo sam otkrio da pod vodom nije uopće strašno, pa sam se čak i namjerno prevrtao i to mi je postao novi način zabave. Kroz zabavu sam se izvještio u ronjenju i tako sam prvo počeo ronit , a nakon toga je samo trebalo izvući glavu vani i već sam plivao. Da sam kojim slučajem Paulo Cuelho smislio bih sad neki pametan i koristan zaključak, ali ovako mogu samo reći da mi za plivanje barem nije trebao automobil premda sam jednom kasnije završio ipak sasvim slučajno ( da li postoji slučajnost ? ) sa malim električnim autom u vodi , ali o autima više u slijedećoj točci.
4. Ne vozim auto. Ne zato što ne znam vozit (imam vozačku dozvolu, vozio sam sasvim dovoljno da se uvjerim da nisam ništa lošiji od mnogih koje srećem svakodnevno na cesti i čak sam imao i vlastiti auto koji sam poklonio bratu), već jednostavno zato što ne volim vozit auto. Nemam ništa protiv same vožnje u automobilu kad je netko drugi za volanom premda preferiram na većim udaljenostima autobuse , a nipošto ne avione iliti zrakoplove, gledanje u oblake je ipak puno zabavnije sa zemlje nego kad si okružen njima. Ljudi se mijenjaju i možda jednog dana ipak otkrijem neko zadovoljstvo u upravljanju automobilom ili ću biti ipak zbog nekog objektivnog razloga prisiljen da postanem vozač, ali ja se ipak nadam da ću si moć priuštit vlastitog šofera , ali to je tema zadnje točke.
5. Ušao sam u tridesete i po savjetu nekog američkog predsjednika kojemu se ne mogu sjetit imena, ali siguran sam da je bio izuzetno mudar čovjek, jer je imao mudre savjete odlučio sam se okanit idealizma i naći neku šemu da POSTANEM BOGAT I SLAVAN, tako da me sve žene, svi oni koji se osjećaju kao žene, svi Slaveni, a i svi ostali da ne bi zaostali obožavaju. Nagovarao sam Strokea da zajedno napišemo scenarij za prvu hrvatsku humorističnu seriju koja bi bila smiješna, ili barem sapunicu koju bi i ja gledao barem jednako rado kao Kućanice, ali ga još nisam uspio nagovorit . Zbog moje kronične lijenosti možda bi ipak bilo bolje da se u tako nešto ni ne upuštam , jer mi je teško napisat i novi post, a o nečem ozbiljnijem mogu samo fantazirat. Imao sam ja i drugih ideja za ostvarenje ove svoje najveće ambicije, ali kao i mnoge ideje za postove koje još nisu napisane ili su započeti i čekaju da ih eventualno nastavim , još su uvijek nerealizirane , ali nada uvijek postoji i kako bi to dobri stari Delboy rekao – U ovo vrijeme slijedeće godine sigurno ću postat milijoner!

Nakon ovoga valjda vam je jasnije zašto ranije nisam pisao više o sebi i sad se vračam svojim starim likovima ili kreiranju novih, a štafetu predajem onima kojima javne ispovijedi puno bolje leže i malo mi je čudno da do sada nisu uključeni u ovaj lanac (ili možda to nisam primijetio jer sam izbivao iz blogerskog svijeta), dakle Athena i Slavene - na vama je red.