svijet po funnylittlefrogu

Rusulica me je jaaaako davno izazvala, a i athena mi je još ljetos nešto prigovorila da ne pišem o sebi i stoga sam u nedostatku pametnijeg posla, a i neke bolje ideje odlučio sa svekolikim pučanstvom ili barem par njih koji ovo ipak čitaju podijelit slijedeće:
1. Rođen sam u zemlji proletera u vrijeme kad se na trulom zapadu rađao punk. Srećom toga sam postao svjestan tek u adolescentskim godinama, kad sam upoznao prvog pankera u selu mome malom i od tada moj život nije bio isti. Naučio me je žicati duvan i lovu za cugu, preciznije za tekućinu koju ni jedan Francuz koji drži do sebe ne bi ni pomirisao, ali smo je mi svejedno zvali vinom i čak nije izazivala toliko često jutarnje glavobolje da bi nam se stvarno smučilo od nje. Na jednom koncertu Hladnog Piva u Makarskoj grupa Irskih turista su pomislili da sam glazbenik jer sam čuvao akustičnu gitaru istog tog pankera, koji se ispišao jer se morao ispričat, a bili su mrvicu pripiti i tako su odlučili da me moraju nagovorit da im nešto odsviram, a malo pripiti Irski turisti (a kasnije sam se uvjerio i bilo koji drugi turisti) znaju biti jako uporni. Kako nikad nisam naučio svirat gitaru (a ni bilo koji drugi glazbeni instrument, ako to nekoga zanima), zapjevao sam im A Pair Of Brown Eyes, odnosno onih par stihova kojih sam se onako na brzinu uspio sjetit, ali to je bilo dovoljno, jer su oni domoljubni kakvi već Irci jesu dalje sami nastavili. Kako sam odlučio da ću u ovom postu govorit samo istinu i ništa osim istine, neću napisat da je to bio početak jednog lijepog prijateljstva, jer nije jer se nikad poslije nismo ni ćuli ni vidili, ali je bila jedna od mnogih zgoda u mom životu u kojima sam bio krivo shvaćen, ali ipak prihvaćen čime prelazim na slijedeće
2. Moja sklonost lutanju po prvi put je došla do izražaja kad sam imao četiri godine. Bilo je to ljeti na moru u omiljenom Metkovskom kupalištu Kleku (to je ono mjesto prije Neuma iz kojeg će uskoro šiknut most koji će konačno spojit našu razjedinjenu domovinu). Po pričanju moje mame, a moram se držati njene priče, jer je moje sjećanje na te dane iz razumljivih razloga ipak mrvicu maglovito, u prvi mah nitko nije ni primijetio da me nema, jer sam bio mirno dijete, koje se uvijek znalo nekako samo zabaviti (ova moja osobina je bila još više izražena kasnije u pubertetu, kad sam se sam zabavljao više puta dnevno, a ni danas mi to nije nimalo strano), ali kad su to ipak skužili, nisu ni časka čekali i operacija Potraga za izgubljenim sinom je započela. Plaža je brzo bila pretražena i već su započela nagađanja da sam se utopio, jer tada još nisam znao plivati ili da su me odveli cigani – to se tada smatralo sasvim vjerojatnim i onda je nekom palo na pamet da ode malo dalje prema stijenama, koje su kako to već biva na našem Jadranu uzurpirali (kako volim koristiti ovu riječ) nudisti. Kad su stigli, ja sam već spavao na dušeku pored jedne ljubazne tete, koja je poslije govorila da sam se lijepo sa njom napričao, popio sokić i pojeo sladoled i u tren oka zaspa ka malo dite, a kako drukčije kad sam dite i bija. Moji su bili presretni što su me našli i zbunjeni jer je ova teta i dalje bila onako kao od majke rođena (moja sadašnja sklonost nudizmu gotovo sigurno s time nema nikakve veze, barem ja tako mislim, premda bi se vjerojatno našao neki psihoanalitičar koji bi mi tvrdio suprotno kad bi ga pitao, samo što ga ne bih pitao jer me njegovo mišljenje ne bi zanimalo), tako da nisu previše ispitivali i taj put smo se prilično lako izvukli ljubazna teta i ja. Moje lutalačke aktivnosti su se nastavile i moji su se morali prilično izvještiti u traganju dok nisam postao dovoljno velik da sam mogao lutat, a da zbog toga više nitko nije pretjerano šizio, a u međuvremenu sam i naučio plivat, ali o tome u narednoj točki.
3. Proplivao sam sa pet godina. Moj brat i ja smo morali dijeliti jedan šlauh (tako smo
mi zvali kolut za plivanje), a kako je moj brat ipak bio stariji, što znači veći i jači, pravo je bilo na njegovoj strani i njemu je pripao šlauh , a meni je ostalo da se sam brčkam u vodi. Moj pokojni otac je jako volio stare mudrosti i sjećam se da mi je znao govorit da ću naučit plivat kad mi se voda ulije u uši . Naivan kakav i danas jesam odlučio sam to i provjeriti i zagnjurio sam glavom u vodu ne bi li proplivao . Mora da sam izgledao prilično zanimljivo ponašajući gnjurca dok nisam ipak skužio da se plivat ipak ne može dok se stoji na nogama. I tada sam počeo skakutati onako glave zaronjene u vodu i to bi trajalo sve dok se ne bi prevrnuo. Prilikom svakog prevrtanja završio bih pod vodom i malo bi se zagrcnuo, ali to me nije uopće obeshrabrilo, kako bi se očekivalo, jer sam bio u plićaku i lako sam se mogao uzdignut na noge . Vrlo brzo sam otkrio da pod vodom nije uopće strašno, pa sam se čak i namjerno prevrtao i to mi je postao novi način zabave. Kroz zabavu sam se izvještio u ronjenju i tako sam prvo počeo ronit , a nakon toga je samo trebalo izvući glavu vani i već sam plivao. Da sam kojim slučajem Paulo Cuelho smislio bih sad neki pametan i koristan zaključak, ali ovako mogu samo reći da mi za plivanje barem nije trebao automobil premda sam jednom kasnije završio ipak sasvim slučajno ( da li postoji slučajnost ? ) sa malim električnim autom u vodi , ali o autima više u slijedećoj točci.
4. Ne vozim auto. Ne zato što ne znam vozit (imam vozačku dozvolu, vozio sam sasvim dovoljno da se uvjerim da nisam ništa lošiji od mnogih koje srećem svakodnevno na cesti i čak sam imao i vlastiti auto koji sam poklonio bratu), već jednostavno zato što ne volim vozit auto. Nemam ništa protiv same vožnje u automobilu kad je netko drugi za volanom premda preferiram na većim udaljenostima autobuse , a nipošto ne avione iliti zrakoplove, gledanje u oblake je ipak puno zabavnije sa zemlje nego kad si okružen njima. Ljudi se mijenjaju i možda jednog dana ipak otkrijem neko zadovoljstvo u upravljanju automobilom ili ću biti ipak zbog nekog objektivnog razloga prisiljen da postanem vozač, ali ja se ipak nadam da ću si moć priuštit vlastitog šofera , ali to je tema zadnje točke.
5. Ušao sam u tridesete i po savjetu nekog američkog predsjednika kojemu se ne mogu sjetit imena, ali siguran sam da je bio izuzetno mudar čovjek, jer je imao mudre savjete odlučio sam se okanit idealizma i naći neku šemu da POSTANEM BOGAT I SLAVAN, tako da me sve žene, svi oni koji se osjećaju kao žene, svi Slaveni, a i svi ostali da ne bi zaostali obožavaju. Nagovarao sam Strokea da zajedno napišemo scenarij za prvu hrvatsku humorističnu seriju koja bi bila smiješna, ili barem sapunicu koju bi i ja gledao barem jednako rado kao Kućanice, ali ga još nisam uspio nagovorit . Zbog moje kronične lijenosti možda bi ipak bilo bolje da se u tako nešto ni ne upuštam , jer mi je teško napisat i novi post, a o nečem ozbiljnijem mogu samo fantazirat. Imao sam ja i drugih ideja za ostvarenje ove svoje najveće ambicije, ali kao i mnoge ideje za postove koje još nisu napisane ili su započeti i čekaju da ih eventualno nastavim , još su uvijek nerealizirane , ali nada uvijek postoji i kako bi to dobri stari Delboy rekao – U ovo vrijeme slijedeće godine sigurno ću postat milijoner!

Nakon ovoga valjda vam je jasnije zašto ranije nisam pisao više o sebi i sad se vračam svojim starim likovima ili kreiranju novih, a štafetu predajem onima kojima javne ispovijedi puno bolje leže i malo mi je čudno da do sada nisu uključeni u ovaj lanac (ili možda to nisam primijetio jer sam izbivao iz blogerskog svijeta), dakle Athena i Slavene - na vama je red.