Tragedija
|
UPOZORENJE: Ljudi sa slabijim srcem, hipersenzibilni ljudi, emocionalno nestabilni, depresivni, opsesivno kompulzivni, osobe s bipolarnim poremećajem, suicidalni i ini, ne čitajte ovu najtužniju dramu na svijetu! (rano je jutro, mami je rođendan, tata i ja obavljamo subotnjejutarnju placovsku kupovinu; pored placa na cesti kutija s natpisom POKLANJAM) TATA (kreće prema kutiji): Gle, netko nešto poklanja… JA: Ne diraj, možda je bomba! TATA (gleda me s nevjericom): Jesi dosadna… JA: Kaj? Pusti to, idemo, ne moraš sve dirati uvijek! KUTIJA: Cvilj, cvilj, cviiiiiiiiiiiilj…. JA (zastajem): Jesi čuo? TATA: Što? JA (trčim prema kutiji i otvaram je): Psiiiiiićiiiii  TATA: Ne diraj, možda su bolesni! (prekasno, jer već ih sve grlim, komada šest) JA: neartikulirani zvukovi koji izražavaju veeeeeeeliku milinu i sreću TATA (vidno dirnut): A gle onoga… (pet psića su crni i živahni, a jedan je smeđi, najslađi je i spava u kutu) JA: Moramo ga uzeti! (sada slijedi jedno deset minuta nagovaranja, ali moj tata je tvrdoglav) JA (sjetim se još jednog argumenta): Stavit ćemo ga u neku kutiju, kupiti mašnu i pokloniti ga mami za rođendan! PSIĆ: Cviiilj TATA (puca mu srce): No dobro, ostavi ga ovdje i ajmo po kutiju. (idemo po kutiju do Konzuma i putem se dogovorimo da ćemo da nazvati Dublin; vraćamo se s kutijom) JA: Gdje su? TATA: Pa tu su bili… JA (suze u očima): Ne… TATA: Ma dobro, nema veze… JA (mislim da ću umrijeti od tuge): Kako nema veze? Pa već smo mu dali ime… a bio je tako sladak… (itd, itd…plač) TATA: Nismo ga smjeli ostaviti! JA: ne govorim ništa jer sam pretužna (tata malo ispituje prodavače krumpira jesu li vidjeli tko ih je uzeo, ali nitko ništa i vraćamo se doma) MAMA (nakon što smo joj sve ispričali): Ma dobro, ionako smo se dogovorili da ćemo kupiti psa nakon ljeta, ne budi tužna, sigurno ih je uzeo netko dobar tko će ih čuvati… JA (još malo jecam): Nadam se… TATA: A možda su ih uzeli oni s Veterinarskog pa će im lomiti noge. MAMA: mrki pogled upućen tati JA: histerični plač tužna KrisTiNA |
