Još neko vrijeme su tako hodali ulicama poput one kojom su maloprije prošli, a onda se sjetio da bi možda trebalo skrenuti. Vrtio je glavom u smjerovima tražeći slike koje bi prepoznao. Neki znak da su ovuda već prošli. Ili nisu. Jutros kad su krenuli od velikog drveta, sunce je bilo još svježe i blijedo, sada je žarilo i bilo mu je neudobno u novim cipelama. Osjećao je nabubrene kaplje od kože pod istrošenim čarapama. Pokušavao je ne misliti na to, stegnuo jače djetetovu ruku. Klizavu od znoja i nestrpljenja. Dijete se zabavljalo, ali moraju li baš tako brzo koračati. Nožice su se borile s prašinom i tvrdim pločnicima. Kod njih, doma, sada bi bilo boso i prljavo, ali bilo bi u poznatom. Naglo, očevi koraci prestanu. Sada ću se moći igrati, pomisli dijete. Kuća je bila prevelika, ograda zatvorena, biljke stroge, urednih cvjetova. Stajali su neko vrijeme ispred, dijete već gledalo što će prvo dohvatiti i čime se zabaviti. Da, pomislio je kako je sve to pogrešno i da bi najbolje bilo odustati i vratiti se. Nije bilo to što će mu se drugi smijati, a on sam nad sobom plakati. Ni to što bi bilo bolje za dijete, a što ne bi. Nije on ohol čovjek, a i lako oprašta. A zašto onda? Možda tek toliko da joj uništi nedjelju.
Povukla se u svoju tišinu. Tražila je sigurnost bez svjedoka i slušača. Pažljivo pregledala sve uspomene i nasmiješila se nevažnima, kao što bi ubila škodljive kukce. Njezin zaštitni znak uvijek je bio stereotipni zvuk prijezira na stisnutim usnama.Tim se više na njoj vidjelo da je zaljubljena jer im je ljubav utisnula prilično dražestan izraz. A držala je tu ljubav u sebi poput male radoznale životinje u krletci. Ona nikada ne bi dopustila da je obuzme zasićenost, nakaza koja ubija i najživlju strast. Kad njezina lutka odigra ulogu, pospremi je u prašinu da miruje do nekog sljedećeg puta. Tako je mogla uzbuditi i ono već trulo u čovjeku, oboriti ga bez udarca prije nego li i izvuče svoju sablju, učiniti da klone pod težinom vlastite želje. Obilno se koristila kosom jer se njezina bujnost i dužina mogla smatrati ljepotom za sebe. Misli su joj se prevrtale glavom kao žene prije spavanja. Tko zna čega sve ima među tim plahtama.
Poslušna djeca večeras idu u krevet bez pogovora.
Osjećaj nelagode.
S bombom u grudima, doduše, ali ide. Uredno odlaže tkanine, centrira papuče tik do noge od kreveta, skida galaktički lak. Nakon toga se uvlači u hladne plohe sintetičkim mirisom prebogatih plahti i pokriva se njima sve do ispod nosa, tako da mu gotovo oštri, presavijeni rub sigurno reže auru. U širom otvorenim očima još uvijek bljeska netom ugašena neonka. Svjetlost umire brzo i sigurno, a ispraznost glupe noći je opipljiva.
Kad vidiš da sve postaje predvidljivo i nada curi kroz prste. Poput vrućeg šamara vraća te da živiš s vlastitom prošlošću.
Kroz sobu defiliraju svi onogodišnji Djedovi Mrazovi. Predvodnik kolone umorno gazi, pognute glave. Prljave čizme. Nije mu lako.
Pa onda slegneš ramenima i pomisliš bašmebriga.
Drugi Djedica Prvog prati u stopu. Ima tikove. Treći u hodu popravlja hlače izvlačeći ih iz guzice. Peti češe jaja. Sintetika. Na mjestu sedmog je rupa, on je istupio iz kolone, piša u uglu sobe, točno između komode i ormara. Zvižduće Marseljezu. Dijete to sve motri iz kreveta. Mali brežuljak i velike oči. Djed Mraz mu piški po igračkama. Monopoly, medo i He-man, sve zapišano Djedovom pivskom izlučevinom. Dječak se smije. Zna da to He-manu ne može ništa.
Kad misliš da ti se život raspada, dogodi se nešto prelijepo. I uništi te do kraja.
Dvanaesti Djed Mraz nosi kalašnjikov i puši mentol cigare. Zastane na tren, zakorači prema dječaku. Ztvarač škljocne. Podigne pušku i počne pucati rafalom iznad dječakovog kreveta, po zidu i velikoj slici. Komadići žbuke i stakla zaspu dječaka po licu, očima, niz vrat. Djedica se lagano vrati na svoje mjesto u koloni, krenu dalje.
Nasloniš se na zid. Udišeš i dalje te društvene pare. Dođe ti začepiti nos i premotati traku.
Trinaesti Djedica oduševljeno se nasmiješi i namigne dječaku, pokazuje palcem gore u znak odobravanja. Nije primijetio, vadio je staklo iz očiju. Dosadili su mu Djedovi Mrazovi, pogotovo ovi koji se stalno češkaju po guzici. Pokuša zaspati, ali shvati da ne može zatvoriti lijevo oko. Kapak je raskidan. Kakav divan poklon! Sada će biti kao pravi pravcati kauboj, spavati s jednim okom otvorenim i biti uvijek na oprezu. Sve to samo zato jer je bio dobro i poslušno dijete. Odgajateljica nije lagala.
Na rubu nečeg predubokog. Smiješno kako se ponekad teško sjetiti riječi. Jednom je tu bila noć. Reci mi da je dovoljno voljeti jednom.
Poslušna djeca večeras idu u krevet bez pogovora.
S bombom u grudima, doduše, ali ide. Uredno odlaže tkanine, centrira papuče tik do noge od kreveta, skida galaktički lak. Nakon toga se uvlači u hladne plohe sintetičkim mirisom prebogatih plahti i pokriva se njima sve do ispod nosa, tako da mu gotovo oštri, presavijeni rub sigurno reže auru. U širom otvorenim očima još uvijek bljeska netom ugašena neonka. Svjetlost umire brzo i sigurno, a ispraznost glupe noći je opipljiva.
Kroz sobu defiliraju svi onogodišnji Djedovi Mrazovi. Predvodnik kolone umorno gazi, pognute glave. Prljave čizme. Nije mu lako.
Drugi Djedica Prvog prati u stopu. Ima tikove. Treći u hodu popravlja hlače izvlačeći ih iz guzice. Peti češe jaja. Sintetika. Na mjestu sedmog je rupa, on je istupio iz kolone, piša u uglu sobe, točno između komode i ormara. Zvižduće Marseljezu. Dijete to sve motri iz kreveta. Mali brežuljak i velike oči. Djed Mraz mu piški po igračkama. Monopoly, medo i He-man, sve zapišano Djedovom pivskom izlučevinom. Dječak se smije. Zna da to He-manu ne može ništa.
Dvanaesti Djed Mraz nosi kalašnjikov i puši mentol cigare. Zastane na tren, zakorači prema dječaku. Ztvarač škljocne. Podigne pušku i počne pucati rafalom iznad dječakovog kreveta, po zidu i velikoj slici. Komadići žbuke i stakla zaspu dječaka po licu, očima, niz vrat. Djedica se lagano vrati na svoje mjesto u koloni, krenu dalje.
Trinaesti Djedica oduševljeno se nasmiješi i namigne dječaku, pokazuje palcem gore u znak odobravanja. Nije primijetio, vadio je staklo iz očiju. Dosadili su mu Djedovi Mrazovi, pogotovo ovi koji se stalno češkaju po guzici. Pokuša zaspati, ali shvati da ne može zatvoriti lijevo oko. Kapak je raskidan. Kakav divan poklon! Sada će biti kao pravi pravcati kauboj, spavati s jednim okom otvorenim i biti uvijek na oprezu. Sve to samo zato jer je bio dobro i poslušno dijete. Odgajateljica nije lagala.
Jednom sam već pisala o brdu od žene.U priči Dražesni lončići za med. Jutros jadna žena sjedi na premalom i neudobnom sjedalu u vlaku i umorno gleda pred sebe. Sjedi negdje iza mene. Odraz joj samo nazirem u staklu, ali već znam kako sva ta lica jutrom izgledaju. Ni moje se puno ne razlikuje, pretpostavljam.
Prekoputa mene sjedi jedno drugo brdo od žene, rumenog lica ko seoska djevojka. Apsolutno nesimpatična. Smijulji se i gestikulira. Pokazuje prstom. Moje brdo od žene ne želi biti nepristojna i ljubazno se smješka nazad. Ova ne prestaje, gestikulira još intenzivnije i oblikuje riječi usnama, no ništa naglas ne izgovara.
Moje brdo od žene još se jednom ljubazno nasmiješi, suosjećam s njezinom žrtvom, a usred božemeoslobodi uzdaha, na glavu joj punom snagom tresne poveća torba s police za odlaganje prtljage. Nato seoska djevojka urlikne:
- To sam Vam ja pokazivala da će pasti na Vas.-
- Hvala, - veli moje brdo od žene.
Pouka priče: ovca beči tek kada ju povučeš za rep.
Pitala sam se jutros da li još uvijek volim kišu kao nekad. Hodajuć međ lokvama, do nosa su mi dopirali nimalo ugodni mirisi isparavanja prljave ceste. Sanjam li ili je to nekada bilo drugačije? Tlo je mirisalo. No to su sjećanja koja vučem iz svog rodnog grada. Možda to Zagreb smrdi, a doma još uvijek miriše na djetinjstvo.
Netko je pitao za odbrojavanje? Da, još brojim. Često me pitaju Što brojiš? Teško da su stvari koje su meni tako važne od iste ili slične važnosti nekom drugome. Dovoljno je znati da je u pitanju nešto na što ne mogu utjecati i koliko god se na prvi pogled činilo jednostavnim - zbilja nije tako. Ovih sam dana doznala da bi sve skupa moglo potrajati još 150 dana i to u poprilično optimističnoj kombinaciji. Jesam li otupila i pomirila se sa situacijom (ima li koristi od nemirenja s onim što ne možeš promijeniti?) kada sam na vijest o tome samo pomislila: ja to mogu. I bi tako. A vrijeme je brzo i sporo, zanimljivo je da ne osjećam gubitak. Ne znam bi li to trebalo što značiti ili je primjedba bez važnosti.
A zaljubljenost? Da, zaljubljena sam već dugo.
Bauljam još kroz jutro, nerazbuđena i sasvim neodmorena. Dugo očekivani san nije donio istinsku zadovoljštinu. Naime, kad sam se konačno domogla kreveta, dohvatila me nesanica.
Nisam još spavala ove godine, nemam ništa pametno za reći.
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.