Jednom sam već pisala o brdu od žene.U priči Dražesni lončići za med. Jutros jadna žena sjedi na premalom i neudobnom sjedalu u vlaku i umorno gleda pred sebe. Sjedi negdje iza mene. Odraz joj samo nazirem u staklu, ali već znam kako sva ta lica jutrom izgledaju. Ni moje se puno ne razlikuje, pretpostavljam.
Prekoputa mene sjedi jedno drugo brdo od žene, rumenog lica ko seoska djevojka. Apsolutno nesimpatična. Smijulji se i gestikulira. Pokazuje prstom. Moje brdo od žene ne želi biti nepristojna i ljubazno se smješka nazad. Ova ne prestaje, gestikulira još intenzivnije i oblikuje riječi usnama, no ništa naglas ne izgovara.
Moje brdo od žene još se jednom ljubazno nasmiješi, suosjećam s njezinom žrtvom, a usred božemeoslobodi uzdaha, na glavu joj punom snagom tresne poveća torba s police za odlaganje prtljage. Nato seoska djevojka urlikne:
- To sam Vam ja pokazivala da će pasti na Vas.-
- Hvala, - veli moje brdo od žene.
Pouka priče: ovca beči tek kada ju povučeš za rep.