Mlijeko je zločesto https://blog.dnevnik.hr/fss

petak, 13.01.2006.

Dan osamdesetiosmi

Poslušna djeca večeras idu u krevet bez pogovora.

Osjećaj nelagode.

S bombom u grudima, doduše, ali ide. Uredno odlaže tkanine, centrira papuče tik do noge od kreveta, skida galaktički lak. Nakon toga se uvlači u hladne plohe sintetičkim mirisom prebogatih plahti i pokriva se njima sve do ispod nosa, tako da mu gotovo oštri, presavijeni rub sigurno reže auru. U širom otvorenim očima još uvijek bljeska netom ugašena neonka. Svjetlost umire brzo i sigurno, a ispraznost glupe noći je opipljiva.

Kad vidiš da sve postaje predvidljivo i nada curi kroz prste. Poput vrućeg šamara vraća te da živiš s vlastitom prošlošću.

Kroz sobu defiliraju svi onogodišnji Djedovi Mrazovi. Predvodnik kolone umorno gazi, pognute glave. Prljave čizme. Nije mu lako.

Pa onda slegneš ramenima i pomisliš bašmebriga.

Drugi Djedica Prvog prati u stopu. Ima tikove. Treći u hodu popravlja hlače izvlačeći ih iz guzice. Peti češe jaja. Sintetika. Na mjestu sedmog je rupa, on je istupio iz kolone, piša u uglu sobe, točno između komode i ormara. Zvižduće Marseljezu. Dijete to sve motri iz kreveta. Mali brežuljak i velike oči. Djed Mraz mu piški po igračkama. Monopoly, medo i He-man, sve zapišano Djedovom pivskom izlučevinom. Dječak se smije. Zna da to He-manu ne može ništa.

Kad misliš da ti se život raspada, dogodi se nešto prelijepo. I uništi te do kraja.

Dvanaesti Djed Mraz nosi kalašnjikov i puši mentol cigare. Zastane na tren, zakorači prema dječaku. Ztvarač škljocne. Podigne pušku i počne pucati rafalom iznad dječakovog kreveta, po zidu i velikoj slici. Komadići žbuke i stakla zaspu dječaka po licu, očima, niz vrat. Djedica se lagano vrati na svoje mjesto u koloni, krenu dalje.

Nasloniš se na zid. Udišeš i dalje te društvene pare. Dođe ti začepiti nos i premotati traku.

Trinaesti Djedica oduševljeno se nasmiješi i namigne dječaku, pokazuje palcem gore u znak odobravanja. Nije primijetio, vadio je staklo iz očiju. Dosadili su mu Djedovi Mrazovi, pogotovo ovi koji se stalno češkaju po guzici. Pokuša zaspati, ali shvati da ne može zatvoriti lijevo oko. Kapak je raskidan. Kakav divan poklon! Sada će biti kao pravi pravcati kauboj, spavati s jednim okom otvorenim i biti uvijek na oprezu. Sve to samo zato jer je bio dobro i poslušno dijete. Odgajateljica nije lagala.

Na rubu nečeg predubokog. Smiješno kako se ponekad teško sjetiti riječi. Jednom je tu bila noć. Reci mi da je dovoljno voljeti jednom.

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Pravila igre

Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.

Kad smo sjeli za stol, karte su već bile podijeljene

Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.

Ljuskave ideje

Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.

Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.

Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.

Bez pera na jeziku

Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.

Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.