Rana večer u tuđem gradu.Ni skupa šminka nakon 12 sati neonskog svjetla ne izgleda ljubljivo.A i meni je već pomalo dosta.Šetam polako nekim glavnim ulicama.Debela sam, gegam se poput patke kad hodam.Potrebno je malo vremena za prebaciti težinu na drugu nogu.Svjesna sam pukotina ispod koraka.Zato gledam ljude.Pred rasvijetljenim izlogom, dobrodržeći starac.Povlači za ruku ženu mojih godina.On je sramežljiviji nego ona.Ona ga otvoreno odbija.Uspijeva uvući je u svoju trgovinu.Nimalo silom.Ona zna što želi.Zalijepim se za prozor i buljim u njih.Nalaktila se na pult i bira komade kroz staklo.On joj straga povlači hlače i kao životinja, a ipak nježno, nagurava se na nju.Ne primijećuju me.Ljudi u takvim izlozima obično biraju vjenčano prstenje.To mi ne treba,.Idem dalje.
Razmišljam hoću li kupiti kartu za tramvaj i triput obilazim oko kioska.Žena unutra razgovara s nekim, ne gledam u nju, sugovornika ne čujem.Ja nemam sitnog, ali ona mi vraća hrpu željeza.Nikad ne brojim.Pospremim novce u džep kaputa iako mi je novčanik u ruci.Razmišljam o samcima koje poznajem i poželim društvo za večeru.Na tramvajskoj stanici mi pozli i oslonim se na zgradu.Stvori se kraj mene u trenu i primi me za rame.Ne želim da me nepoznati ljudi diraju.Da, dobro sam, hvala.Sedamnaestica.Stojim pokraj aparata s poništenom kartom u drugom džepu.Do mene stoji mladić koji mi je vani želio pomoći.Vidim mu lice u staklu.Nosi papirnatu vrećicu i gleda u pod.Okrećem mu leđa.Ravno u razgovor triju srednjoškolki.Izgleda da se jedna od njih zove kao i ja.Stalno ponavljaju to ime.Ne, sve tri se tako zovu i na početku svake rečenice spominju to ime.Nemoguće.Kažem im da prestanu.Sigurno misle da sam čudna, ali nisu se čak ni zacerekale.Samo utihnule.Kao mačići kad im zavrneš vratom.Mladiću iza mene zvoni mobitel.
Moja stanica.Silazim.Otkad ne kupujem za dvoje, mrzim velike trgovine.Prolazim pored pasa na ulazu stisnutih zuba i uzimam košaru.Iako još ne smijem podizati i nositi stvari teže od kilograma.Znam gdje što stoji i dobro se snalazim u prostoru.No, opet se gubim.Ovaj put izmđu plastičnih jelki i limenki s kompotom od krušaka.Bijes gotovo izmami suze.Spuštam košaru na pod.Sada nema poznatog lica s TV-a koje će mi pokazati put van.Markantno muško u crnom kaputu, rodom iz Dubrovnika.Izlazim van.Praznih ruku.Jedan od pasa vani laje dok ga ne pogledam.Pločnik od sitnih betonskih pločica, a mrak, i ne vidim kuda stajem.Kao da hodam po glistama.Sada želim što prije stići u stan.
Imam tri ključa i hrpu privjesaka, zvonjava me smiruje, ali ne pronalazim pravi.Sreća pa su ljudi u zgradi susretljivi i nakon petog pritisnutog zvonca ulazim u stubište.Stan je prazan i topao.Prvo u kupaonicu, želim sprati to ljudstvo sa sebe.Gladna sam.Barem još cigareta imam u torbi.Tražim papir i olovku i propuštam telefonske pozive.Zapisala sam.Na pozadini Villancicosovih Dime nino.Sutra neću ponoviti iste greške.
| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.