Znaš li čega se on sad najviše boji?Boji se da će se ono dvoje uskoro izdvojiti od svih i otići negdje na porciju histeričnog seksa.Da, zbilja.Evo, već je vidi kako ljušti sa sebe te svoje nedodirljive gaćice, pogledavajući krišom u njega, onako preko ramena, dok se on, moćno muško toliko različito od njega samog, samozadovoljno i ne trepćući smije s kreveta.Zavaljen na jastucima poput kakvog trgovca robljem.I mjerka novo bijelo meso.A on, sam i tih, gleda to sve iz kuta, kao iz budućnosti.Poželi, zna već sada da bi, da joj može zgaziti sve snove u glavi i reći joj da taj kojeg je tako ludo poželjela ima nevjerojatno mali kurac i da to odbija priznati, da se jednako boji žena kao što se boji muškaraca i da riječi koje ona tako olako slaže, bez razmišljanja o posljedicama, on ionako ne zna pročitati i zato se može praviti da mu je svejedno.Da joj može gurnuti prst u oko i dokazati da to što ona vidi provaliju iza svega, poput prizme koja će planuti u petroleju, da je to samo u njezinom vlastitom ogledalu i da stvari ni izdaleka nisu toliko uzbudljive.Poželi da joj tada može navući te gaćice koje je prebrzo spustila i sakriti od trgovačkog pogleda to malo bijede koje mu je izložila u nadi da mu je otkrila neki novi svijet ili da će mu otkriti kada uđe u nju, slineći joj po obrazima, svijet koji je propustio vidjeti i kojeg neće više vidjeti ponovo.Poželi da je tada, posramljenu i načetu, može odvući što brže i dalje od kreveta s praznim libidom.U neki svoj, poznati mrak.I tada, iako zna i znati će da ne može biti siguran da li je vlažna od tragova koji joj još isparavaju u mislima ili od njegovog stvarnog dodira, uvući joj ruku u sramno međunožje i prstima dohvatiti tajnu koju još nije dala na provjeru kvalitete.Uhvatiti je čvrsto i onda ljubomorno čuvati, i od nje same, jer vidi već da je sama čuvati ne zna.Priznati joj tada razvučenim glasom u molbi,glasom koji niti pita niti odgovara, da je ljubi iznad svega i da je ona ta s kojom noću šeta kroz vriskove i sjene, zbog koje svaka bol završava uzdahom i novim slomljenim svjetlom.Da je ona jedno od onih mjesta na kojima je uvijek želio biti, a da nikada nije pitao za cijenu.I da nije vrijedna jer se ne boji i daje svima da je pomirišu.Da je samo neugodni svrab kojeg se želi riješiti.I tada, dok ga gleda još očima koje su primile novo znanje, tada je gurnuti nazad onome od čega ju je odvukao, ravno na cerekajući kurac od pola prstohvata, da joj pokaže kako je to kada voliš i daješ voljenoj osobi na izbor.
| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.