petak, 30.03.2007.
Kako do Prihvatilišta za beskućnike?
 Temeljno pitanje koje svaki od nas mora sebi postaviti prije ili kasnije je: «kamo ide moj život?». To znači da stvorenje traži svoga Stvoritelja. U sebi osjećamo nemir i čežnju za Bogom. Gospodin nas stalno poziva na ljubav i puninu života s Njime i u jednom trenutku svoga života se odazovemo Njegovu pozivu, spremno kažemo «Evo me Gospodine, dolazim vršiti volju Tvoju!» poput braće i sestara u FSR-u. Taj trenutak označava korjenitu promjenu dosadašnjeg načina razmišljanja i ponašanja, novog odnosa prema Bogu, prema bratu čovjeku, prema sveukupnoj stvarnosti. Stoga bi bilo veoma farizejski i nedosljedno kada bi naše obraćenje, naš odaziv Gospodinu ostao fokusiran samo na crkvenu zajednicu, a život van Crkve oblikovati i graditi prema drugim mjerilima. Zato smo se u prošlogodišnjoj Korizmi osjetili pozvanima naše poslanje utkati u mnogostruke društvene odnose izvan granica vidljive Crkve, s namjerom da potaknemo tihu transformaciju društva, prvenstveno u brizi i ljubavi prema siromasima i potrebitima. U korizmenom vremenu obišli smo puno potrebitih, bolesnih, siromašnih, napuštenih, zanemarenih, koji žive u uvjetima nedostojnim ljudskog bića, nezamislivim za 21. stoljeće i to u srcu našeg grada. Duboko nas je dotaknulo otkriće koliko skrivenog dobra ima u tim ljudima, u obiteljima koje se herojski brinu za svoju bolesnu djecu. Pomisao koja nas je spontano obuzimala u susretu s nepokretnima na samrtnoj postelji bila je: «Tu je naš uskrsli Gospodin na djelu». Dirala nas je otvorenost njihova srca, glad za Božjom riječi i na mjestima Božje «odsutnosti» ili «udaljenosti». Korizma je prošla a Gospodin nam je na put i dalje stavljao ljude kojima smo bili neophodni, čineći male stvari s velikom ljubavlju, noseći ih u molitvama i srcima. Vodilo nas je sve za Isusa po Mariji. Vjerovali smo Gospodinu i u bezizlaznim situacijama za te ljude, uzdali se u Providnost koja se aktivno brinula za nas. Odlučili smo predano moliti po uzoru na našeg serafskog oca sv.Franju.  «Svevišnji, slavni Bože, prosvjetli tmine moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurnu nadu i savršenu ljubav, osjet i spoznaju Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju». Sve više smo dolazili do spoznaje kako Gospodin želi da nešto učinimo. Polako se rađala i osmišljavala ideja o našem Prihvatilištu. Nismo pritom gubili vjeru u Providnost jer ako se mora ustanoviti Božje djelo, Bog će se pobrinuti da se otklone sve poteškoće. Priča o Prihvatilištu vrvila je malim i velikim događajima koja su graničila s nevjerojatnošću. Uronjenošću u Boga, u predivnu molitvu raskajana srca punog ljubavi, na sve smo gledali iz drugačije perspektive, donosili odluke i poduzimali korake koje ljudski gledano, graniče s ludošću. Strpljivo smo podnosili čuđenje, skepsu, neodobravanje pa čak i podsmjeh. Ali, zar to nije i logika vjere, logika našeg Evanđelja: «Ono što je ludo u očima svijeta, Bog izabra da posrami mudre i jake». Evanđelje ima snagu i temelj za ono najuzvišenije, a to je ljubav prema Bogu i čovjeku. Naša logika je bila naša vjera u živog, milosrdnog i dobrostivog Tvorca svega toga. s. Angela Lovrić |
