Postoji previše bogatstva, ljudi žive na visokom životnom standardu. Površan način razmišljanja dovodi naš život do obveze zgrtanja materijalnoga koliko možemo da ne bi, ne daj Bože, patili od gladi, ne imali. Nažalost, tako nesvjesno razvijamo logiku i strategiju prikupljanja bogatstva i u konačnici prekasno zaključimo da je naš život prošao i da su ovozemaljski dani odbrojeni.

Uvjerenje da je za čovjeka najstrašnije biti neželjen i nevoljen, potaknulo je sv.Franju i Majku Terezu da se prihvate odbačenih gubavaca. A temelj svega je čvrsta vjera i pouzdanje u Boga. Vjera je Božji dar. Bez nje nema života. Čitav naš rad mora proizlaziti iz vjere. Ima premalo vjere a previše sebičnosti i grabežljivosti. Prava vjera mora biti dobrostiva. Ljubav i vjera idu zajedno - one se međusobno nadopunjavaju. Svi smo jednom rođeni ali u vjeri smo pozvani na novo rađanje, na duhovno rađanje, kao što se sv.Franjo ponovno rađa u susretu s gubavcem. Bolno je, neizvjesno i tjeskobno takvo rađanje, ali te tjera da budeš dijete Božje i ostvariš puno pouzdanje u Boga.

Velika bolest današnjice nije guba već osjećaj da si nepoželjan, odbačen, napušten od svih. Zlo koje razara ovaj svijet je nedostatak ljubavi prema bližnjemu, ravnodušnost prema prvom susjedu u potrebi kojeg su snašle nedaće u obliku izrabljivanja, pokvarenosti, siromaštva, bolesti... Bit svakog čovjeka je da spozna što mi Bogu dajemo na raspolaganje. Važno je što Gospodin po nama postiže, da pokažemo kako svoju ljubav pretačemo u djelo na Njegovu slavu. Po našim postupcima uvijek ćemo prepoznati da li ona služe Bogu ili ne, jer Gospodin ima svoj način i sredstva kako djeluje u ljudskim srcima. Pomagati siromašnima znači da im želimo pokloniti osjećaj da su željeni, da postoje ljudi koji ih vole i žele da upoznaju ljudsku i Božju ljubav, da spoznaju da su i oni djeca Božja, te da nisu zaboravljeni. Pomažemo im da Boga mole za opraštanje, da se pomire s Bogom, jer najveća je čovjekova potreba biti u Miru s Bogom.

Siromašni ljudi su u pravilu veliki ljudi. Moto svakog čovjeka-vjernika treba biti sve za Isusa po Mariji, čineći male stvari s velikom ljubavlju. Naš Gospodin Isus moli svakog od nas da ga ponesemo u rupe siromaha kao što sv.Franjo ulazi u spilje gubavaca, da budemo Njegovo svjetlo jer On ne može poći sam, jer ga oni ne poznaju. I zato ga ne žele. Dođi, pođi, ponesi Isusa među njih jer On silno želi ući u njihove rupe, mračne i nesretne domove. Jedino ponizno služeći najsiromašnijima, nadilazeći vjerske i ine zapreke, doprinosi da zaživi Evanđelje Ljubavi. kako bi pokazali da Bog još i danas ljubi ovaj svijet. Ljubiti ne znači želju da učinim dobro, pomognem, zaštitim nekoga. Ako tako činimo onda našeg bližnjeg vidimo kao puki objekt, a nas kao plemenite i mudre osobe, što nema veze s ljubavlju. Ljubiti znači saživjeti se s drugim, u svakome otkrivati iskru Božjeg plamena. Svaki naš prinos, gesta pomoći i ljubav prema siromašnima i potrebitima kojima nedostaje ljubavi i ohrabrenja, koji nisu gladni samo hrane, već istinske ljubavi, čini nas da po zagovoru sv.Franje postanemo dionici Isusova pomaganja, te polako ali sigurno se preobražavamo u istinske Šimune Cirence. Potrebno je napustiti oholost koja nas navodi da uputimo letimičan pogled i nastavimo svojim putem.

U svakome od nas je jedan dio Veronikine geste kojom Isusu briše znoj. Neka to bude i naša gesta kada djelimo trpljenje onih koji žive skršeni u osamljenosti, osjećajući odbačenost od drugih pa i od cijelog društva. Poželjno je to ugraditi u svoju osobnost, ne samo u Korizmi, nego u način daljnjeg življenja u skladu s Božjom voljom i nasljedovanjem Isusove ljubavi prema čovjeku.
s. Angela Lovrić
|