Nema onoga što bi me ikad moglo spasiti
Osim onoga što već jest
Nema treće stvari
Niti druge
Samo ta jedna
Kao i uvijek.

neki su dani teški poput oblaka punih glomazne krupne kiše
i vise
samo vise i teški su i tijelo mi je teško kao ta kiša koja visi
a nikako da padne

kad padne, lakše je

možda bih tako trebala i ja
otići u šetnju
sama
hodati s težnjom k padnuću
možda onda
kad se spotaknem i
dotaknem tlo
čelom potiljkom koljenom obrazom
bude lakše

možda tad nastane i knjiga
o padanju i šetnji i kišnim oblacima koji vise
dok u hodu susrećem druga lica i svoje spuštam dolje
da sakrijem svoje kišne oblake.

ako ovo pročita n.
a nadam se da hoće
neka nam se ovo računa kao međupismo
(u vremenu između čitanja i odgovora)
to bi mi mnogo značilo.

bilo je i vrijeme već da dođu radosti
bilo je i vrijeme već za nove projekte
kojima ćemo probuditi svijet
sudjeluj i ti
samo se trebamo probuditi
samo to

.......

neke ljude ne smiješ ni vidjeti.
a ako ih još pogledaš u oči - gotov si.
bolje ne.

kao da sasvim iznova upoznajem značenje ovog svijeta.
ili tek sad.

toplo

kenj(k)anje se u valovima nastavlja. srećom, kad se dogodi, osvijestim ga brže nego inače.
možda je neprimjereno kad to onda dam do znanja i drugima oko sebe. trenutačno nemam
energije i o tome misliti. nije to niš strašno, ionako. za razliku od kenj(k)anja, koje se naizgled
čini bezazlenim, no nije. zauzima ogroman prostor tamo gdje bi se trebale smjestiti hrabrost i snaga.
umjesto obuzetosti sobom, bolje je zauzeti se za sebe.
umjesto čekanja, bolje je dočekati se na noge.