neki su dani teški poput oblaka punih glomazne krupne kiše
i vise
samo vise i teški su i tijelo mi je teško kao ta kiša koja visi
a nikako da padne
kad padne, lakše je
možda bih tako trebala i ja
otići u šetnju
sama
hodati s težnjom k padnuću
možda onda
kad se spotaknem i
dotaknem tlo
čelom potiljkom koljenom obrazom
bude lakše
možda tad nastane i knjiga
o padanju i šetnji i kišnim oblacima koji vise
dok u hodu susrećem druga lica i svoje spuštam dolje
da sakrijem svoje kišne oblake.
ako ovo pročita n.
a nadam se da hoće
neka nam se ovo računa kao međupismo
(u vremenu između čitanja i odgovora)
to bi mi mnogo značilo.
Post je objavljen 28.03.2015. u 12:09 sati.