ne znam gdje sam i ne znam što me okružuje
ne znam jesam li na prijelazu iz tame u svjetlo ili iz smrti u život
ili iz potrebitosti u potpunost ili sve to
ili sve to obrnuto
jer nekad ne mogu sa sigurnošću utvrditi jesam li na putu
ili sam sišla i sada tražim morske zvijezde u mahovinama i sirenama obrasloj šumi
to je šuma u koju rado zalazim
iako znam da tamo neću naći što tražim
u toj šumi su stabla na koja se rado penjem i u krošnjama im spavam
poznajem ih već toliko dobro da se uspijevam stopiti s korom
a nekad me jednostavno upiju u sebe i nestanem
ali samo na neko vrijeme
stabla i ja, mi znamo
i to vam nije nimalo opasno
to je dapače nešto najbezopasnije što postoji
posebno bezopasno je kad silazim bosa i zemlja mi se mrvi pod stopalima
pa na tu zemlju koja se mrvi legnem i utiskujem ju svojim tijelom o tlo
u toj je šumi mnogo zmija i neobično je to što nikad i ne pomislim što bi značilo
kad bih se uslijed kotrljanja tijelom utisnula o jednu.