"onog dana kad počneš uistinu obožavati sebe onoliko koliko ja sebe obožavam,
bit ćeš spremna."

neke velike promjene događaju se. treba proći vrijeme da se promjene uoče, da se postane svjestan
mnogih nekih aspekata koji nestaju i novih nekih koji nastaju. i u tom procesu osvještavanja često se
ne zna što treba činiti. na jednoj strani postoji cijeli niz opcija za djelovanje koji te približavaju toj
apstraktnoj težnji koju njeguješ u srcu. s druge strane navike starih obrazaca koje još uvijek idu
starim zacrtanim putem, nesvjesno. moraš uložiti veliki napor da bi tu željeznu strukturu staru tisućama
godina rastalio i stvorio novu. potrebne su krvave ruke, oči otekle od suza, umorno tijelo. ili je potrebna
samo jedna snažna odluka i veliki kapacitet unutrašnjosti koji može primiti onu količinu čiste ljubavi koja
je dovoljna za pokrenuti planine jednako kao i rastaliti željezne strukture iste te unutrašnjosti koje u sebe
primaju vrelinu bezuvjetnog voljenja. na to se možda misli kad se kaže da ljubav boli, jer ona prava
najpravija ljubav pokreće upravo te procese. čisti nas i preoblikuje i diže nas vrlo visoko.
događa se i bol. istovremeno, ljubav je toliko opojna da nekad tu bol ni ne osjetimo i
mislimo da se nije dogodilo baš ništa. a gdje je ta ljubav? nije ni u jednim rukama, nije ni u jednim
posebnim očima, ni u jednom ramenu na koje naslonjena plačeš. istovremeno, svugdje je, jer u tebi
je. pa napravi napokon mjesta za nju. i ne znam kad će se raščistiti cijelo jedno ogromno smetlište
sjećanja, boli, zamjeranja sebi, cijelo jedno ogromno odlagalište na koje stavljaš ono što ćeš si
"oprostiti kasnije"

želim s tobom gledati filmove u potocima
i ti to znaš.

ako misliš da je užasno
ne brini, bit će još i gore.

hvala na Istini.