neke velike promjene događaju se. treba proći vrijeme da se promjene uoče, da se postane svjestan
mnogih nekih aspekata koji nestaju i novih nekih koji nastaju. i u tom procesu osvještavanja često se
ne zna što treba činiti. na jednoj strani postoji cijeli niz opcija za djelovanje koji te približavaju toj
apstraktnoj težnji koju njeguješ u srcu. s druge strane navike starih obrazaca koje još uvijek idu
starim zacrtanim putem, nesvjesno. moraš uložiti veliki napor da bi tu željeznu strukturu staru tisućama
godina rastalio i stvorio novu. potrebne su krvave ruke, oči otekle od suza, umorno tijelo. ili je potrebna
samo jedna snažna odluka i veliki kapacitet unutrašnjosti koji može primiti onu količinu čiste ljubavi koja
je dovoljna za pokrenuti planine jednako kao i rastaliti željezne strukture iste te unutrašnjosti koje u sebe
primaju vrelinu bezuvjetnog voljenja. na to se možda misli kad se kaže da ljubav boli, jer ona prava
najpravija ljubav pokreće upravo te procese. čisti nas i preoblikuje i diže nas vrlo visoko.
događa se i bol. istovremeno, ljubav je toliko opojna da nekad tu bol ni ne osjetimo i
mislimo da se nije dogodilo baš ništa. a gdje je ta ljubav? nije ni u jednim rukama, nije ni u jednim
posebnim očima, ni u jednom ramenu na koje naslonjena plačeš. istovremeno, svugdje je, jer u tebi
je. pa napravi napokon mjesta za nju. i ne znam kad će se raščistiti cijelo jedno ogromno smetlište
sjećanja, boli, zamjeranja sebi, cijelo jedno ogromno odlagalište na koje stavljaš ono što ćeš si
"oprostiti kasnije"