malo se sve raspada
pa puštam da se raspada jer nema druge
pa sam u miru
iako se sve raspada i ne mogu ništa učiniti da to spriječim.

bilo bi dobro kad bi se mogla unajmiti neka soba s balkonom i vrtom
u kojoj su dva kreveta
na jednom ti na drugom druga osoba koja je uključena u aranžman
to bi bila soba u koju dođeš i ostaneš koliko ti treba
bilo bi zapravo bolje da je to mala kolibica u šumi
a može biti i neki mali stan bilo gdje zapravo nije bitno gdje je
i ta druga osoba koja je uključena u aranžman je nepoznata
spol je nebitan ali poželjno je da je isti
namjena bi bila plakanje
za osobe koje se ne osjećaju baš najbolje ali ne mogu to nikako isplakati
no u toj sobi/kolibici/stanu sve je postavljeno tako da se može plakati
ako želiš plakati sam odeš u vrt ili na balkon
i samo plačeš satima i satima dok ne isplačeš SVE
i jadan si i plačeš ali si i sretan jer možeš plakati

to mi treba.

ne znam gdje sam i ne znam što me okružuje
ne znam jesam li na prijelazu iz tame u svjetlo ili iz smrti u život
ili iz potrebitosti u potpunost ili sve to
ili sve to obrnuto
jer nekad ne mogu sa sigurnošću utvrditi jesam li na putu
ili sam sišla i sada tražim morske zvijezde u mahovinama i sirenama obrasloj šumi
to je šuma u koju rado zalazim
iako znam da tamo neću naći što tražim
u toj šumi su stabla na koja se rado penjem i u krošnjama im spavam
poznajem ih već toliko dobro da se uspijevam stopiti s korom
a nekad me jednostavno upiju u sebe i nestanem
ali samo na neko vrijeme
stabla i ja, mi znamo
i to vam nije nimalo opasno
to je dapače nešto najbezopasnije što postoji
posebno bezopasno je kad silazim bosa i zemlja mi se mrvi pod stopalima
pa na tu zemlju koja se mrvi legnem i utiskujem ju svojim tijelom o tlo
u toj je šumi mnogo zmija i neobično je to što nikad i ne pomislim što bi značilo
kad bih se uslijed kotrljanja tijelom utisnula o jednu.