čekam da mi se vrati moj blog. i ima nešto apsurdno u tom čekanju. koliko god da volim dobar apsurd,
ovaj me apsurd čini tjeskobnom. jer moj je blog nestao, više ga nema. ostala je samo prazna
kutija. ovo je prazna kutija bloga koji je moj a kojeg više nema. napustio me. i nije jedini. mnogo se
napuštanja dogodilo u zadnjih godinu dana. što me manje bilo na blogu prije, to je on bio življi, to je bio
zadovoljniji. jer i to malo čega je bilo bilo je iz čiste duše, bilo je u intimi, bilo je naše - moje i njegovo.
no u jednom trenutku to se počelo mijenjati. i neprimjetno, on je postajao najprije malo - pomalo
odsutan, da bi zatim, postupno nestajući, nestao potpuno. i nema ga. i sada... mislim da sada više
zaista nema smisla biti ovdje. jer bez njega to nije to. jer bez njega sve su to samo riječi koje
izlaze i koje nemaju energije, jer moja je energija drugdje. moja je energija u mnogim pitanjima koja
postavljam sebi i životu. a odgovore tražim na krivim mjestima. ovo mjesto je iscrpljeno, nema
ovdje više života. želim da nestane svaki trag mene na ovim internetima, jer to će značiti da sam
toliko zauzeta životom da ne stignem o njemu ni govoriti, već o njemu samo sjedim s dragim ljudima
i dišem, pijem čajeve i kave, idem u šetnje, gledam filmove i družim se, radim, učim, čitam, vježbam,
plešem, smijem se, rađam djecu... sve si to želim, jako jako, i predugo već ovdje tražim utočište.
jer moj je blog svoje proživio, sad je vrijeme da svoje proživim ja. i ne znam što će biti, ali znam da
ljudi oko mene već naveliko žive, a ja se stalno predomišljam, stalno imam neke probe, stalno
nešto čekam. i ne znam što to znači kad kažem da napokon krećem živjeti, ali prvi korak je zatvoriti
ovo poglavlje. nadam se samo da i taj korak nije samo jedna od proba...

doviđenja!

........

vatra pucketa u nebo
sjedimo
vatra pucketa u nebo
koža se grije
srce isto
duša isto
sve novo
čisto

.........

ne znam čiji je ovo glas
i kome to govorim
a još manje što točno želim reći
otprilike to da skupilo se novo krdo jelenova
a svi znamo što oni simboliziraju
tko ne zna nek pogleda u rječnik simbola
koji ću si ovog božića kupiti za božić
i sad su tu, dok jutrima ustajem, dok doručkujem na terasi
zamišljam doručak na terasi usred zime
sniježi, a ja, kao i u kasno ljeto, no sada u pernatoj jakni,
vunenom šalu i kapi, rukavicama, s čizmama na nogama,
sjedim, opet uz svijeću, i jedem... zobene pahuljice namočene u čaju i malo suhog voća
i cimet i đumbir i kokos i ananas i orah i sirni namaz
uglavnom
sve to jedem, uz jednu malu svijeću, i gledam kako snijeg
uz šum
pada

razmrvila se lavanda ispod jastuka
u ruci naramak mirisa
moja koža spava dok ju dišem
i daj dok si tu (s)amo budi tu
na terasi u svježe jutro
dok kiša pada
navuci čarape, vestu
doručkuj uz svijeću
gledaj u kišu
pada uz šum
pa malo kartaj
pravi grimase
um zbunjeno snatri
gledam ga dok
dok....

ah.

tkivo duha kronično je upaljeno. beskrajnu djetinju naivnost zamijenila je sumnja.
u prvom krugu izjela je cijeli jedan sloj bezuvjetne predaje.
u drugom krugu suzila mi je oči, koje se sada šire samo u društvu
djece, životinja i posebnih duša (onih koje me vole i kada šutim).
u trećem krugu uzela mi je onaj prepoznatljivi osmijeh po kojem me znaju ptice
i to ne bilo koje - divlji, ponosni golubovi iz prirode kojom jutrima trčim.
sada, dok trčim, moje lice nema izraza, moje usne.... samo su usne.
moje je tijelo samo tijelo... koje trči.
koje sjedi.
koje hoda.
koje leži.
koje jede.
koje pije.
koje je viđeno (a neviđeno).
u četvrtom krugu izjela je nekoliko slojeva vjere u sebe.
u petom... ukrala mi je bosonoga jutra i večeri (ostala su samo popodneva).
u šestom, ono najdragocjenije - bezbrižnost.
u sedmom... taj je najgori, jer odnijela je nekoliko esencijalnih elemenata bez kojih ne znam kako ću
u osmom....
u devetom...........
i ne znam što sam to sada. znam da sam prazna, znam da postojim, ali ne znam jesam li.
nema me. nemam se. i znam... da si nedostajem.
nedostajem si toliko da plačem na rečenice koje me podsjete na mene.
toliko si nedostajem da se više ne dam ni ovakvu (osim rijetkima).
dopuštam da mi pričaju, ali ne pričam (osim rijetkima)
slušam (a nekad ne mogu čak ni to)
i nemam što dati

osim čekanja

...........

ja sam Bwiti
ruku orlovih krila
nogu sibirskoga tigra
rijetki me poznaje svijet
još me rjeđi svijet vidi
najrjeđi od najrjeđih vidi ono što vidim ja
ja sam Bwiti
osjetila zemljinih ticala
rodila me crna majka zemlja
iz nje jutrima ustajem
noćima u nju rastem i propadam
u ekstatici pokreta uskrsujem
u dodiru ruku izrastam u snagu
ja sam Bwiti
ono što ja jesam, rijetki svijet prepoznaje
dodiruje me još rjeđi
vidljiv sam na trenutke
dok stopalima dodirnem crnu zemlju koja me rađa
dok u bojama pokleknem dok razotkrijem svoju drugost
ja sam Bwiti
slavim život ovakav kakav jesam
bez potrebe da budem netko drugi
ja sam žena s bokovima plešem kao muškarac
muškarac sam s brkovima imam koplje
dijete sam s bakljom u ruci
u srcu vječne vatre
u slobodi pokreta slavim život
Bwiti sam
svijet ne prepoznaje moje potrebe
svijet ne zna što sam
za svijet moja ljepota je skrivena
u punom se sjaju rijetkima otkrivam
to jest ne ja nego se ono otkriva u meni
jer to nisam nego me se je
šamanski bubanj je moja uspavanka
i zrikavci
surla slonova usmjerena u nebo
masenost vodenkonja
prikradanje divljih mačaka
u ogromnom tijelu života
sve prestaje biti
jednim postaje
jer ja sam to i to je ja

izgovorio je moje ime
izgovorio ga je onako dvogodišnje, dječji, ali i nekako drevno, mistično
jer izgovorio je ono moje ime za koje nikako nije mogao znati
koje sigurno nikada nije čuo izgovoreno
za koje mnogi ne znaju
a i oni koji ga znaju, ne izgovaraju ga
a on ga je izgovorio, najprije pogledom usmjerenim u šumu
a zatim gledajući me ravno u oči
i znali smo samo on i ja
samo on i ja, o čemu se tu radi
kako? jednostavno znam da jesmo
iako su mu samo dvije godine
on me vidio, makar u tom trenutku, on je vidio onu mene koju najviše volim
onu koju si najviše priželjkujem
onu čije trajajnje želim produžiti u vječnost
onu koju dozivam u trenucima radosti i istine
onu koju sanjam u božanskim snovima
jer ona je savršena
ona je najstvarnija
ona je najistinitija
ona je najljepša
najčišća
čista ljubav
radost
postojanje...