tkivo duha kronično je upaljeno. beskrajnu djetinju naivnost zamijenila je sumnja.
u prvom krugu izjela je cijeli jedan sloj bezuvjetne predaje.
u drugom krugu suzila mi je oči, koje se sada šire samo u društvu
djece, životinja i posebnih duša (onih koje me vole i kada šutim).
u trećem krugu uzela mi je onaj prepoznatljivi osmijeh po kojem me znaju ptice
i to ne bilo koje - divlji, ponosni golubovi iz prirode kojom jutrima trčim.
sada, dok trčim, moje lice nema izraza, moje usne.... samo su usne.
moje je tijelo samo tijelo... koje trči.
koje sjedi.
koje hoda.
koje leži.
koje jede.
koje pije.
koje je viđeno (a neviđeno).
u četvrtom krugu izjela je nekoliko slojeva vjere u sebe.
u petom... ukrala mi je bosonoga jutra i večeri (ostala su samo popodneva).
u šestom, ono najdragocjenije - bezbrižnost.
u sedmom... taj je najgori, jer odnijela je nekoliko esencijalnih elemenata bez kojih ne znam kako ću
u osmom....
u devetom...........
i ne znam što sam to sada. znam da sam prazna, znam da postojim, ali ne znam jesam li.
nema me. nemam se. i znam... da si nedostajem.
nedostajem si toliko da plačem na rečenice koje me podsjete na mene.
toliko si nedostajem da se više ne dam ni ovakvu (osim rijetkima).
dopuštam da mi pričaju, ali ne pričam (osim rijetkima)
slušam (a nekad ne mogu čak ni to)
i nemam što dati

osim čekanja