čekam da mi se vrati moj blog. i ima nešto apsurdno u tom čekanju. koliko god da volim dobar apsurd,
ovaj me apsurd čini tjeskobnom. jer moj je blog nestao, više ga nema. ostala je samo prazna
kutija. ovo je prazna kutija bloga koji je moj a kojeg više nema. napustio me. i nije jedini. mnogo se
napuštanja dogodilo u zadnjih godinu dana. što me manje bilo na blogu prije, to je on bio življi, to je bio
zadovoljniji. jer i to malo čega je bilo bilo je iz čiste duše, bilo je u intimi, bilo je naše - moje i njegovo.
no u jednom trenutku to se počelo mijenjati. i neprimjetno, on je postajao najprije malo - pomalo
odsutan, da bi zatim, postupno nestajući, nestao potpuno. i nema ga. i sada... mislim da sada više
zaista nema smisla biti ovdje. jer bez njega to nije to. jer bez njega sve su to samo riječi koje
izlaze i koje nemaju energije, jer moja je energija drugdje. moja je energija u mnogim pitanjima koja
postavljam sebi i životu. a odgovore tražim na krivim mjestima. ovo mjesto je iscrpljeno, nema
ovdje više života. želim da nestane svaki trag mene na ovim internetima, jer to će značiti da sam
toliko zauzeta životom da ne stignem o njemu ni govoriti, već o njemu samo sjedim s dragim ljudima
i dišem, pijem čajeve i kave, idem u šetnje, gledam filmove i družim se, radim, učim, čitam, vježbam,
plešem, smijem se, rađam djecu... sve si to želim, jako jako, i predugo već ovdje tražim utočište.
jer moj je blog svoje proživio, sad je vrijeme da svoje proživim ja. i ne znam što će biti, ali znam da
ljudi oko mene već naveliko žive, a ja se stalno predomišljam, stalno imam neke probe, stalno
nešto čekam. i ne znam što to znači kad kažem da napokon krećem živjeti, ali prvi korak je zatvoriti
ovo poglavlje. nadam se samo da i taj korak nije samo jedna od proba...
doviđenja!