umirem, dakle.
službeno je.
nadala sam se da se ipak neće ništa dogoditi,
da ću biti te sreće da moje se tkivo neće pretvoriti u
invazivnu smrt, ali dogodilo se. i sada se moram pomiriti s
time da ipak neću doživjeti sve što sam htjela jer za to nema vremena.
nema vremena ni za što, osim za prihvaćanje nestajanja.
tijelo propada neminovno, pa što ako se proces neovisno o nepropadanju
malo ubrza, bit će to kao da gledam neki strašni film stalno premotavajući
i bez zvuka jer previše sam znatiželjna da bih ugasila, a u isto vrijeme previše
prestrašena za izravno iskustvo odvratnosti.