u nizu prepoznavanja s tobom, današnje je bilo najljepše. tvoje su me
ruke nježno zgrabile i protresle, s ljubavlju uputile jedan blagi šamar koji osjećam
još uvijek. primam se za obraz, svjesna da ga pomalo ne samo zaslužujem već i
trebam i htjela sam ti reći: udri još jednom, još jače i žešće da sjećam ga se, Mama,
do kraja života. da ti me ne podsjećaš tko mogu biti, ni ovo sada ne bih
bila, a kamoli ono što si želiš za mene. iako nikad neću biti ti, niti ću živjeti tvoje snove, svojim si me
tajnim molitvama učinila blagom, svjesnom, iskrenom i pravom. u tvojim blagim očima vidim mora,
duboke prašume pune prekrasnog rajskog cvijeća, ali vidim i trnje i kamen, drvlje i suze.
i neovisno o tome što voda si a ja vatra i što povremeno ugasnem od tvojih suza, vidiš vatru u meni
gdje vatre još i nema. vidiš u meni ne samo paučinu od jučer, već i vilinsku prašinu od sutra i od brojnih
dana koje u molitvama prizivaš za mene. tvoja žrtva i tvoj prkos,
tvoja upornost, razaraju moje lovorike, i kad mislim da se više ni za što nemam uhvatiti jer uzela si
mi sve, u ljutnji mlataram rukama, utapajući se još brže, a tvoja me ogrubjela ruka hvata i izvlači.
život si mi dala, život si mi i spasila već nebrojeno puta. tvoje su haljine natopljene našim suzama.
tvoje je tijelo puno ožiljaka koje bičevima svojih riječi urezala sam i zaboraviti ih neću nikada vidjet ću
ih uvijek, a ti si zaboravila odavno. kad zaslijepi me jarko lavlje sunce tu si
da vidiš jasno i uz tebe s vremenom prihvaćam i bolne aspekte sebe. daješ mi istinu čak i kad se
nemilosrdno opirem i ritam, kad vrištim, ti me vežeš i dovlačiš ju pred mene da vidim. sve si mi dala,
ništa uzet nisi htjela i ništa ne postoji čime ti svoj dug mogu vratiti, ikada. sve što u tvojim očima vidim
ne mogu ni izreći do kraja jer ugušila bih se u suzama i ljepoti u nježnosti i u borbi da dođem do daha, da
ne umrem od straha od tolike ljubavi.