Slušam jazz. Fini. Slatki jazz.
Children, put away your toys.
Gledah film maloprije, snažan film, dobila sam mnogo važnih stvari za razmišljanje. Zašto uopće toliko razmišljam o stvarima? Koga briga.
Dobila sam na težini, odmah je sve nekako veće. I to baš obline koje toliko ne volim. Da sam barem dečko, sve ravno. Kaže mama to je lijepo, to dečki vole. Ja, da sam dečko, ne bih to voljela. Zato mislim da dečki stvarno ne vole. Koga briga za njih, uostalom. Da sam barem dečko. Našla bih si neku ravnu, mršavu djevu i bila bih sretna. Bila bih vitez, imala bih težak oklop, mamuze, mač i sve. Borila bih se sa zmajem, ukrotila bih ga i onda bi on postao moj, pripitomila bih ga. Nosio bi me na vratu i zamahivao krilima. Letjeli bi. Brkovi i brada lepršali bi na vjetru koji bi nastajao zamasima. Uživala bih. svoju djevu bih spasila od nekog zlog maharadže i zaljubili bi se. Vrlo jednostavno, bez komplikacija. Bez nesporazuma, neizvjesnosti.
Bila bih pravo muško. Sa zmajem.
Ali niš od toga, jer nisam dečko.
Zanima me kako je muškima s nama ženskama. Je li njima lakše? Oni su flegme. Imaju žensku ili nemaju, to nije baš nebitno. Moraju je imati. A sad… svejedno koja je. Mora biti lijepa i ne previše pametna, onda im je najljepše i najlakše. Lijepa, mršava, mora znati kuhati…
Ali ne zamaraju se. Znaju da će je imati, kad-tad. Pa na ovom svijetu ima ih toliko mnogo, još i više od njih, po nekim postocima.
Ne da mi se razmišljati o tome.

Tata je u dvorištu pronašao ježa. Prvi put čujem kako se glasa, iz bliza. Uznemiren je jer moj je ljubimac pas lajao na njega.

Soba je kao nova, opet se družim s njom i osjetim njenu iscjeliteljsku moć. Boje, mirisi, zvukovi, svjetlost i sjena... Lijepo ću spavati noćas. Sanjati džunglu, crne pantere...

V. - ne znam hoću li na koncert. Ne ide mi se. Jedino možda zbog tebe, dugih cesta i razgovora, ali... Hm.

Već spavam.

promjene. sve ih je više. u mojoj obitelji događaju se neke stvari na koje sam dugo čekala. buđenje i osvještavanje. sve funkcionira i sve se slaže. fizički i psihički, duhovni svijet, sve je u nekom kružnom toku ovih dana. osim što učim za ispit, učim i kuhati. jutros sam napravila jako dobar doručak. nije ga probao nitko osim mene jer nikoga nije bilo, svi su već davno doručkovali i otišli na svoje strane. od ranog jutra. učim za ispit, da, ali i druge sfere intelektualnog me vuku, tako da s obaveznog akademskog ponekad pobjegnem u obavezno osobno. stvaram, ali na drugačiji način no inače. sve je više monologa. sve je više riječi, slaganja...
uhvati me ponekad kriza. previše emocija, previše nadanja i poneka strepnja usred svega toga navodi me na bujice riječi, misli, svega... i onda pretjeram. dogodilo se jučer. A. kaže da sam blesava. onda stvarno shvatim da jesam. baš to. blesava. tada se osjećam isprazno. pričam njemu, a zapravo pričam sama sa sobom jer nema povratne informacije. plahutam u tom među prostoru i osjećam veliki nemir. jučer se pojavila i ljutnja. pokušala sam zapakirati taj svoj nemir u nešto drugo i ispalo je još gore. treba uvijek biti iskren prema ljudima koji su nam važni. ja to jučer nisam bila. čudno je, ali ne i iznenađujuće, koliko mi je A. postao važan u posljednje vrijeme. mnogo pišem. ne znam pišem li o njemu, ili sam samo potaknuta nekim događanjima vezanim uz njega. sve je drugačije. ne znam jesam li ikad doživjela tako nešto. uz njega je tako lako biti ja, ali opet je tako teško otvoriti se. osjećam kao da nemam pravo na to. ili on nema pravo? ne želim opet biti ranjena. uz njega sve prolazi, osjećam se dobro i ponovno se vraćam k sebi. nisam prije vjerovala u to da je zaista potreban netko da bi se osjećao potpun, netko s kim dijeliš toliko toga, s kim dijeliš trenutke izgradnje, stvaranja i želiš da bude svjedok potpunog tebe, za njega i za sebe, za ono za što živimo...