Slušam jazz. Fini. Slatki jazz.
Children, put away your toys.
Gledah film maloprije, snažan film, dobila sam mnogo važnih stvari za razmišljanje. Zašto uopće toliko razmišljam o stvarima? Koga briga.
Dobila sam na težini, odmah je sve nekako veće. I to baš obline koje toliko ne volim. Da sam barem dečko, sve ravno. Kaže mama to je lijepo, to dečki vole. Ja, da sam dečko, ne bih to voljela. Zato mislim da dečki stvarno ne vole. Koga briga za njih, uostalom. Da sam barem dečko. Našla bih si neku ravnu, mršavu djevu i bila bih sretna. Bila bih vitez, imala bih težak oklop, mamuze, mač i sve. Borila bih se sa zmajem, ukrotila bih ga i onda bi on postao moj, pripitomila bih ga. Nosio bi me na vratu i zamahivao krilima. Letjeli bi. Brkovi i brada lepršali bi na vjetru koji bi nastajao zamasima. Uživala bih. svoju djevu bih spasila od nekog zlog maharadže i zaljubili bi se. Vrlo jednostavno, bez komplikacija. Bez nesporazuma, neizvjesnosti.
Bila bih pravo muško. Sa zmajem.
Ali niš od toga, jer nisam dečko.
Zanima me kako je muškima s nama ženskama. Je li njima lakše? Oni su flegme. Imaju žensku ili nemaju, to nije baš nebitno. Moraju je imati. A sad… svejedno koja je. Mora biti lijepa i ne previše pametna, onda im je najljepše i najlakše. Lijepa, mršava, mora znati kuhati…
Ali ne zamaraju se. Znaju da će je imati, kad-tad. Pa na ovom svijetu ima ih toliko mnogo, još i više od njih, po nekim postocima.
Ne da mi se razmišljati o tome.

Tata je u dvorištu pronašao ježa. Prvi put čujem kako se glasa, iz bliza. Uznemiren je jer moj je ljubimac pas lajao na njega.

Soba je kao nova, opet se družim s njom i osjetim njenu iscjeliteljsku moć. Boje, mirisi, zvukovi, svjetlost i sjena... Lijepo ću spavati noćas. Sanjati džunglu, crne pantere...

V. - ne znam hoću li na koncert. Ne ide mi se. Jedino možda zbog tebe, dugih cesta i razgovora, ali... Hm.

Već spavam.