Ryan Adams. Previse pricam. U razgovoru s ljudima, uhvatim se kako samo pricam i pricam i pricam, a uz to se stalno smjeskam (nesvjesno), sto shvatim tek dok me vilica pocne zatezati. Smijesno. I isprazno, na neki nacin. Neke osobe uspijevaju izvuci mnogo iz mene. S jedne strane je olaksavajuce, a s druge pak previse olaksavajuce. Jer kad osoba ode, osjecam se praznom. Sjedim sama. Promatrajuci sjenke kako se izmjenjuju na zidovima, imam dojam kao da sam im slicna. Prelaze s jedne strane na drugu, gore, lijevo, sada desno, a onda potpuno nestanu. Zasjene cijeli zid, a zatim ih opet nema. Niti jedne. Anita je rekla da zene nemaju osjecaj za orjentaciju u prostoru. Ipak, imaju osjecaj za neke druge stvari. Vjerujem.

Cesto mislim da sam cudna, i to je valjda oduvijek bilo tako. U posljednje mi vrijeme to i govore, neki. Ipak sam u pravu. A mislila sam, mozda, da si to umisljam. Pa dobro. Svejedno, radije bih da je ostalo samo na tome – na misli samoj za sebe. Da, nisam uvijek hrabra. S nekim stvarima se ne zelim suocavati. Ne jos. Postupno…

Jucer sam vodila besmislene razgovore, o stvarima, ljudima, a nisam se osjetila besmislenom, kao sto se inace osjetim u takvoj prilici, pa ustuknem. Ovaj put nisam ustuknula. Valjda je stvar u sugovornicima. Nije bilo klinceva. Samo razgovor. Ugodan. Tek kasnije, kada sam razmisljala o tome, ucinilo mi se besmislenim. Ipak, ne do granice koja taj besmisao povezuje i sa gluposcu. Ne znam objasniti. I ne zelim.

Mnogo ljudi. Buka. Glazba. Jezivi pogled jednog prolaznika – najezila sam se. od jeze.

Uhvatila me klasicna faza. Zadnjih par tjedana sam djevojka koja slusa klasiku. Cudno, mozda bi neki rekli. Ali, nije. Oduvijek me to privlacilo, no nikada ovako intenzivno. Moja draga Iris prije mi je posudila svoje cd-e, koje sam povremeno preslusavala, a sada gustam u njima svako malo. Zapravo, uvijek kada se zazelim glazbe (a to je cesto) pustim si ili Mozarta, Bacha, Beethovena, Chopina… veceras slusam Chopina, u punom intenzitetu zvucnih valova, koji opustaju moje mozdane stanice, a niz tijelo mi prolaze trnci od vibracija koje emitira zvucnik. :))) sretna sam, rijesavam pomalo obaveze. Previse sam nekako opustena, a dok shvatim koliko sam previse opustena pocnem biti nervozna i obuzme me napetost. Tenzija raste, sve dok ne poduzmem nesto znacajnije. A kad poduzmem, teret se smanji, trenutacno.

U posljednje sam vrijeme pocela razmisljati o sebi kao osobi, ali ne sveukupno, vec onako, djelic po djelic. Iako smatram da je cjelina (sastavljena od djelica) ono sto cini covjeka, jer niti jedan covjek nije crno – bijel, osjetila sam potrebu sagledati djelice, svakog zasebno (barem sam nastojala) jer nesto se poremetilo, promijenilo u meni, a nisam bila svjesna sto. Jos uvijek nisam svjesna, ali sam u hodu naisla na mnoge stvari koje su me iznenadile. Razmisljajuci na taj nacin da uvijek sam sebe mozes strasno iznenaditi samo ako usmjeris paznju, razbudila me cinjenica da to zaista jest istina. Imam predrasude. Prema sebi. Neka uvrijezena ponasanja koja su mi postala navikom i koja me sputavaju u nekim stvarima. U svojoj glavi imam previse tih nekih obrazaca koji odreduju slijed dogadaja, ponekad/cesto i nepovoljan. Zelim se rijesiti tih obrazaca, jer ne zelim da me oni vode. Dio su mene, ali onaj nepozeljan i osjecam ih kao suvisnost. U onim rijetko/tesko dostignutim trenucima duhovnog blazenstva, upravo su ti obrasci ono sto nekontrolirano uleti u moju takozvanu nirvanu i rusi mir i ravnotezu. Ciste predrasude. Naucene misli koje su postale pravilo.

I dok gledam neke ljude oko sebe koje nisam vidjela dugo, a jos duze normalno s njima komunicirala, shvacam da nisam izgubila nista. Nista osim nesigurnosti koju sam nekad osjecala. Moje su se filozofije promijenile, ali ne znacajno. Tek toliko da mi olaksaju rast. Neki sam se dan umalo izgubila u Zagrebu. Kada me Darija otpratila do tramvaja br. 13 (kojeg smo cekale pola h), pri odlasku smo se zagrlile. Usla sam u tramvaj, sjela i opustila se. Jedno su me vrijeme promatrale jedna majka i njena kci, koje su sjedile nasuprot. Zatim su nastavile svoj razgovor. Osjecaj je bio lijep. Cijeli svijet je bio lijep. Bila sam umorna i noge su me boljele, ali sam uzivala. Bilo je leprsavo. U jednom trenutku tramvaj je stao, vozac je izisao iz svoje kabine i upozorio nas da moramo sici s tramvaja jer je zastoj. Izisla sam van, ne znajuci uopce gdje se nalazim. Trinaestica me iznevjerila. Trebala me odvesti ravno kuci. I tako. Stajala sam i trebala biti zabrinuta, ali nisam bila, nimalo. Stajala sam usred dijela grada koji mi se nije cinio nimalo poznat i bio je mrak i na ulici nije bilo mnogo ljudi. Osjetila sam se najsamijom na cijelom svijetu. Ali, nije me bilo nimalo strah. Osjecaj je jos uvijek bio prisutan. Samo sam tako stajala i gledala u jednu visoku zgradu, a onda su se odnekud stvorile ona majka i njena kci. Stale su kraj mene, i tek sam tada shvatila da stojim kraj semafora. Pitala sam ih gdje sam. Majcina kci nasmijesila se i spremno mi objasnila. Bila je ljubazna, a njena me majka promatrala. Svidio mi se njen smjesak. Osjetila sam se sigurnom. Neko sam vrijeme hodala s njima, a onda su otisle. Zapamtit cu ih. Majke se ne sjecam bas, ali se sjecam kceri. Bila je lijepa, mojih godina i imala je kovrcavu kosu.
Nastavila sam hodati u pravom smjeru, a onda sam shvatila gdje se nalazim. Prepoznala sam zgrade i takozvani parkic, i shvatila da me od mog privremenog doma dijeli samo par minuta hoda. Prepoznala sam i precicu. Bila sam tako ponosna na sebe… I na brata, jer mi je tu precicu on pokazao. Kad sam stigla, sve je bilo isto. Nije bilo tople dobrodoslice, jedva da me docekao pozdrav, ali bilo mi je svejedno. Bila sam sretna. Taj sam dan zivjela zivot grada. Iscrpio me, ali je i pobudio nesto novo u meni. Sva velicina, brojnost razlicitih stvari, ljudi… Umjesto da se osjetim malenom ribicom u oceanu, osjetila sam se velikom. Vaznom. Samostalnom.

What I hate above all is criticism, especially when the people who I love the most are the ones who criticize. In order to express my love to them I free my behaviour from all the bindment, so they could see me in all my sincerity and they could exist as quiet witnesses of the simplicity of my being. Not many are given the chance for that, only the chosen ones. My sadness is great when, with time, I become assured that maybe I was wrong. My heart has anticipated my inner sense and I got wounded by the strike of words that have changed the whole sense of my hopes and assurance in which I have hidden all my insecurity. The words have torn my shields and now I am naked in front of the illusions that have transformed themselves in the warriors attempting to force me to confront all my blemishes.
These words mean no harm, I am sure they don’t, but they make it. I surely am my own greatest judge and I do not need one more who will test my endurance. There is a certain measure of trust which is needed to make the love go lingering on and on, to heat up the feelings, to transform the daily boring circuit to a magical existence of the two beings loving one another no matter what. No matter what. What have I done wrong? Have I acted in a way that made the things go bad? Or have I just exposed my imperfection to your high expectations? I do not know, if you don’t tell me.
I am just dazzled and confused… But I still do love. More than anything in this world… You.

zaglavljena sam. stisnuta u kalupe ocekivanja. iscekivanja. nadolazecih formalnosti. ne znam ni sama u kakvom se to vrtlogu nalazim, ali znam da unutar mene sve titra. tuga, strah i nesigurnost. tri osjecaja za koja ni ne pamtim kad su posljednji put dosla zajedno. ovako razmisljajuci, cini se kao da je bilo pitanje trenutka, no, zaista ne znam koliko se mogu sada pouzdati u tocnost svojih osjetila, pogotovo sto se vremena kao takvog tice. trenutnog.
variram izmedu ispraznosti i skorog ispunjenja, i to me unistava... znam da nece potrajati vjecno, ali...
mogu se cak usporediti sa glavnim likom jedne poeve price - jama i vjesalo. hodam po tamnoj, skliskoj tamnici pruzajuci ruke u nadi da cu joj pronaci kraj, makar spoznati njen obujam, tek za orjentaciju. padam tik ispred jame, uzasavajuci se od pomisli da me samo par koraka dijelilo od nje, a tek jedan nespretan donio mi je spas. privremeni spas. jer inkvizitori ne posustaju u namjeri da patim do zadnjeg daha. tko zna sto je sljedece. ispijam vrc hladne vode koja me okrepljuje, ali istodobno i omamljuje, tako da tonem u san. budim se, prikovana koznim pojasom, dok iznad mene visi vjesalo, pokrecuci se, i pojacavajuci svoje zamahe spustajuci se ne tako opasnom brzinom, ali uzasava me pomisao na smrtonosnost uopce samog spustanja ostrice vjesala do moga tijela, koliko god sporo se spustalo, spustit ce se do mene. a onda... metalni rez rasporit ce moju utrobu. nakon dugo vremena, kojeg tocno ne znam odrediti jer moje bunilo me trza iz sna u javu i obrnuto, vjesalo je vec opasno blizu. um mi se u jednom trenutku bistri i nazire se rijesenje, ideja za moguci pokusaj oslobodenja. javlja se nada, na odbljeske. premazujem kozni remen ostacima mesa milostivo mi ostavljenih sa strane, dok stakori istog tenutka u navali pohlepe i uzasavajuce mahnitosti pregrizaju remen i oslobadaju me, a u trenutku mog izvlacenja iz oklopa straha i iscekivanja, vjesalo uspijeva uciniti tek povrsinski rez. slobodna sam, ali jos uvijek u strahu od onoga sto nadolazi. haluciniram, dok me crni demoni okruzuju, a tamnica se suzava, priblizavajuci svoje gorece zidove prema meni, tjerajuci me u jamu. na kraju price ja u nesvijesti padam, a u posljednji trenutak dolazi napoleonov vojskovoda i hvata me. spasena sam.... hepi end.

kad smo se opet srele, bila je drugacija. nije bila rijec o metamorfozi, ali ona se ipak na neki nacin stopila s okolisem. prepoznala sam je.
njene boje bile su pastelne i smirivale su.
povjerila sam joj se.
rekla je da zna, ali da mi ne moze pomoci.
moram uzeti stvari u svoje ruke, odnosno suociti se sa svojim strahovima.
ja sam rekla da ne mogu, a ona je zahtijevala da to ucinim odmah.
naljutila se, no njen izraz lica istog je trenutka promijenio svoje konture. shvatila je da brza i da je ne mogu pratiti.
sapnula mi je, da se obratim drvecu.

danas sam zagrlila drvo. osjetila sam njegovu hrapavu koru pod prstima i sav zrak uokolo koji je mirisao po drevnosti, po proljecu, cvijecu, sreci, uvukao se u moja osjetila.

sladoled i proljece zblizavaju ljude.

sanja, iva, anita.