Ryan Adams. Previse pricam. U razgovoru s ljudima, uhvatim se kako samo pricam i pricam i pricam, a uz to se stalno smjeskam (nesvjesno), sto shvatim tek dok me vilica pocne zatezati. Smijesno. I isprazno, na neki nacin. Neke osobe uspijevaju izvuci mnogo iz mene. S jedne strane je olaksavajuce, a s druge pak previse olaksavajuce. Jer kad osoba ode, osjecam se praznom. Sjedim sama. Promatrajuci sjenke kako se izmjenjuju na zidovima, imam dojam kao da sam im slicna. Prelaze s jedne strane na drugu, gore, lijevo, sada desno, a onda potpuno nestanu. Zasjene cijeli zid, a zatim ih opet nema. Niti jedne. Anita je rekla da zene nemaju osjecaj za orjentaciju u prostoru. Ipak, imaju osjecaj za neke druge stvari. Vjerujem.

Cesto mislim da sam cudna, i to je valjda oduvijek bilo tako. U posljednje mi vrijeme to i govore, neki. Ipak sam u pravu. A mislila sam, mozda, da si to umisljam. Pa dobro. Svejedno, radije bih da je ostalo samo na tome – na misli samoj za sebe. Da, nisam uvijek hrabra. S nekim stvarima se ne zelim suocavati. Ne jos. Postupno…

Jucer sam vodila besmislene razgovore, o stvarima, ljudima, a nisam se osjetila besmislenom, kao sto se inace osjetim u takvoj prilici, pa ustuknem. Ovaj put nisam ustuknula. Valjda je stvar u sugovornicima. Nije bilo klinceva. Samo razgovor. Ugodan. Tek kasnije, kada sam razmisljala o tome, ucinilo mi se besmislenim. Ipak, ne do granice koja taj besmisao povezuje i sa gluposcu. Ne znam objasniti. I ne zelim.

Mnogo ljudi. Buka. Glazba. Jezivi pogled jednog prolaznika – najezila sam se. od jeze.