Posveceno Njemu…

Prije nego sto okrenem novu stranicu svog srca, osjecam potrebu da dovrsim onu prethodnu, onu najvazniju…osjecam potrebu da ono sto stoji u mom srcu bude izreceno, ovjekovjeceno. Jer, nesto tako lijepo i veliko, prevrijedno je da bi zauvijek samo stajalo u mome srcu. Nitko nikada nece spoznati potpunu vaznost ovoga sto pisem. To i ne trazim. Ne trazim nista, ali dati cu sve. Sve samo za njega. Jer on, da ovo procita, razumio bi, shvatio bi svaku rijec, svaki sakriveni redak koji se krije izmedu ovih rijeci. Svaku misao koja lebdi iznad tih rijeci. On je bio jedini koji shvaca.jedini koji je shvatio sve i ja sam mu to dopustila. Dala sam mu najskrovitiji dio sebe i on ga je onako stidljivo, pazljivo, njezno primio u ruke. Neznam sto je s njim ucinio, ali taj dijelic mene je sada i njegov. I nas je zauvijek vezao, nekom nevidljivom…veoma tankom niti. Niti tihe ljubavi, carobnog prijateljstva…i ta nit nas dijeli od ovog nekog svijeta u kojem svi zivimo i stvara jedan poseban, sakriven svijet koji je samo nas, samo nas i niciji. Svijet u kojeg odlazim kada mi je tesko, svijet u kojeg pazljivo skrivam sve ono sto je prekrhko za stvarnost, sve ono sto je stvoreno iz boli, ljubavi, srece…sve ono sto je stvoreno u mojoj dusi i sto je tajna. Tajna koja, kad biva izrecena, prostutira svoju ljepotu i na kraju je gubi. Ali s njim…moje tajne su i njegove. Nikada izrecene, ali dobro znane. I tako…moje tajne ostaju tajne, iako ih on zna. Mozda zato ljepota nikada ne umire.

I nisam tuzna. Nisam tuzna jer, koliko god se sve tuzno cinilo, ljubav je ta koja daje svemu smisao i nadahnjuje moj zivot. Nadahnjuje me, budi u meni osjecaj za lijepo, za one stvari koje su toliko male, a toliko znacajne. U mojim ocima…male stvari postaju velike….zahvaljujuci njemu. Zvijezda postaje svemir, kap vode postaje jezero, zrnce pijeska je pustinja, cvijetic postaje livada…jer zivot se sastoji od trenutaka koje spajamo u zivot, kao sto spajamo rijeci da bi dobili pricu. Zivot je kao otvorena knjiga, ne zatvaraj ju dok je ne procitas do kraja.

Zivimo u predivnom svijetu. U mojim ocima…zivot je bajka. Zivot je borba. Zivot je ljubav. Zivot je san…zivot je LIJEP!

Moja ljubav prema njemu je tajna…moja i njegova. Zato i je tako lijepo i carobno…i vjecno. Tim djelicem sebe, darovala sam mu djelic srca. Djelic koji ce zauvijek ostati njegov. Samo njegov i niciji vise. Dijelic, koji u mojim ocima postaje……cjelina.
Jer on to zasluzuje.
I poklanjam mu ove rijeci, koje postaju prica. Prica moja i…njegova.

Mi smo ljudi, a riječ je naše glavno oružje ili naša najveća slabost- ovisi kako i u kojem kontekstu je rabimo. No to nije bit. Bit je da smo stvoreni sa dva uha, a samo sa jednim ustima. To mora nešto značiti. Znači da je čovjekova glavna potreba da sluša, a ne da bude slušan. Iako mnogo ljudi to ne uvažava. Većina ima veću potrebu biti slušan, jer slušati treba znati, to nije lako. Kako ćemo čuti ono što želimo ako stalno budemo pričali?
Tako male sitnice mnogo znače, čak i jedna riječ dovoljna je da bi se osjećali bolje, da ponovno oživimo, za tren. Ali treba znati vidjeti takve sitnice i voljeti ih, treba pažljivo osluškivati. Što nam šumovi govore, što nam vjetar šapuće? Cvrkut ptice, lavež psa, žamor rijeke, zvuk violine, šum lišća, šum vjetra u našim ušima. Sve to daje nam do znanja da smo živi i da živimo kroz još jedan dan u našem životu koji nam je Bog dao da postignemo nešto veliko. Svaki novi dan nije ništa drugo nego nova prilika da se dokažemo i da dišemo punim plućima. Svaki novi dan je dar. Bojim li se da nećemo dobiti novu priliku, da je ovo posljednja? Ne, jer previše sam zauzeta osluškivanjem, previše sam sretna, zar ne? Da! Na život gledam na jedno opće pozitivno iskustvo. Jer ja sam ovdje, sada i uvijek, sutra i prekosutra, dok god treba da bude tako. Ne razumijem ljude koji su pesimistični i nezadovoljni cijeli život, kojima je sve crno i tmurno, kojima «stalno pada kiša». Njihova razmišljanja o prijateljstvu, ljubavi, i životu općenito su takva da ih guraju sve dublje u ponor, u crnu rupu u kojoj postaje previše tamno da bi ih se vidjelo. Jednostavno toliko utihnu u svome jadu da postaju dio te crnine, kao da žele postati nevidljivi čovječjem oku. Pogledajte malo oko sebe, zar sve što vidite nije sušta ljepota: zrak, auti, smog, zgrade, kuće, neboderi, asfalt, trava, drveće, pjesma, slike, razgovor, cvrkut, lavež, ptice, zmije, štakori, miševi, golubovi, Internet, vrata, hodnik, lišće, lopta, gol, koš, smeće, Jakuševac, toplana, kamen, bilježnica, faks, telefon, televizor, kutija, staklo, beton, praćka, žbuka, tobogan, pješčanik, avion, tvornica, krevet, san, buđenje, rosa, mraz, crijep, labud, dimnjak, peć, glista, kiša, elektron, voda, kit, pastrva, vlak, zvijezde, noć, mjesec, dan, garaža, pumpa, ožujsko, stella, pago, diskete, stol, monitor, kemijska, ormar, parket, tepison, jastuk, crv, smrad, bijela boja, crna, žuta, plava, čarape, hlače, gumbi, oči, usta, nos, patka i na samom kraju mi, ljudi, prekrasna stvorenja, koja cijelom ovom nizu koji se proteže u beskonačnost daju smisao, zar nismo savršeni i Bogom stvoreni da nam sve nabrojeno služi i da se tome radujemo i slavimo život koji nam je dan? Da, Bog nas je stvorio. Nije mi uopće jasno zašto se raspravlja ima li Boga ili nema. Ta ni slika Mona Lize nije nastala slučajno, a mi vjerujemo da jesmo. No ipak raspravljamo, jer to nam je u prirodi. Mi moramo znati. Jer svi vjerujemo- u nešto. Ja vjerujem u moć riječi. Iako nekad djela govore više od riječi. Ali što ako nemamo djela? Ostaju nam riječi. Čarobne, jedinstvene riječi. Naravno da su čarobne. Zašto? Sve na ovome svijetu je čarobno, ako mu ti sam dadeš čar. U tome je smisao. Mi sami svemu dajemo smisao. Ako se bacimo u vrtlog riječi sigurno ćemo pronaći nešto i za sebe. Tako je i u životu. Svatko mora pronaći svoje mjesto u vrtlogu života.
Ovo su bile riječi koje nadahnjuju. Tko se u njima pronađe, nadahnut će ga. Ja sam se pronašla. I dala svemu smisao.

Jeste li se ikad toliko smijali da su vas boljela usta, je li vam ikad netko rekao da vas voli svim srcem i grlio vas punih 20 minuta, jeste li se ikada osjecali iznenada tako prazno i tuzno s razlogom koji je u isto vrijeme bio jako dobar i jako glup, jeste li ikad plesali na necijem autu uz opasnost da ozbiljno naj…te, samo da bi nasmijali tuznog prijatelja, jeste li ikada bili bez prebite kune, marke, eura iliti bez icega, a jako, jako zedni, da ste pomislili kako bi sve dali samo da vam netko donese hladnu colu, samo pomislili na to, i netko je istog trena stavio hladnu colu pred vas, jeste li ikad pojeli toliko limuna da su vas boljeli zubi, jeste li ikada pozeljeli zagrliti sve osobe u prostoriji, iako ih je jako puno, jer ste u tom trenutku pomislili da volite cijeli svijet, je li vas ikada netko jako razocarao 4 puta za redom i bili ste tako jako tuzni, a niste smjeli plakati? Je li vam se ikad sve to dogodilo u istoj veceri? Meni je. A jeste li ikada slusali jako tuzne pjesme samo da bi se rasplakali, jer tako bi bilo puno lakse? Ja to cinim upravo sada. Zasto nam zivotni trenuci klize iz ruku, samo tako, a mi ih pustamo da klize? Zasto ljudi cijene nevazne stvari, a tako malo obracaju pozornost na stvari koje su stvarno jako vazne? Zasto prodaju svoje srce? Zasto prodaju sebe da se ne bi izdvajali iz mnostva? Zasto ljudi ne gledaju u nebo, zasto zive tako skuceno, stisnutih vidika, ljepljivih od medija i onoga «sto se nosi»? Zasto ljubav tako jako boli?

znam da je vec klisej pisati o tome (iako je najveci klisej nesto nazvati klisejem), ali to je ono sto me u zadnje vrijeme stvarno muci. trudim se ne razmisljati o tome jer me to izluduje, ali misao me stalno vuce tamo negdje...daleko. ne bas DALEKO daleko, ali dovoljno daleko da bi se to moglo nazvati dalekim. predaleko za normalnu vezu tipa "kad se vidimo, dodem do tebe..", ali vise tipa "joj kak mi falis, kad se vidimo (za mjesec, dva!!?) itd...". neznam je li to ljubav, ali znam da bi to vrlo lako moglo postati, kad bi imalo kako i kada. ali, s obzirom na okolnosti...nisam bas sigurna u to. pogotovo ako se daju obecanja koja nisu ostvariva i jos vise pogotovo ako je druga strana totalno pasivna u svemu tome. e....to jos vise izluduje! i pomislim onda sto mi sve to treba, mogla bih lako zaboraviti i krenuti dalje, kao da nista nije bilo...ali onda...kad se sjetim tog blagog "nevinog" pogleda, tog preslatkog umiljatog osmjeha, kad mi trnci produ tijelom od sjecanja na osjecaj koji u meni budi njegova blizina...onda mi ne moze biti svejedno. jer...to je tako razoruzavajuce. mozda...kad bih jednostavno...pustila sve da ide kako "onaj moj gore vjecni prijatelj" to zeli, mozda bih bila mirnija i sve bi tako cak mozda bolje i ispalo. ok, dakle...prepustam se u Tvoje ruke, i cini sto god zelis, znam da ce tako biti najbolje. jer...ja se inace uvijek tjesim na nacin "kako god da sve zavrsi i kako god da ispadne, to je zato sto tako treba biti, jer stvari na kraju uvijek ispadnu kako treba. kako god to izgledalo okrutno". ako nista ne mogu promijeniti, mirim se sa situacijom i drzim se toga. sve je odmah bolje.
ipak ima netko gore tko me uvijek cuva...sve nas! :))

pitam se...moze li veza na daljinu uspjeti??? i sto vise razmisljam o tome javlja mi se kosmar u glavi. treba mi netko da me spusti na zemlju, ali ne zelim nikome pricati o tome, jer se bojim ne samo da cu se spustiti na zemlju, vec da cu pasti dolje uz tresak...

Život je lijep. Volim svoj život. Obitelj, prijatelji, pa čak i profesori, moji treneri, važan su dio mog života. Ljudi koje susrećem svaki dan, pa čak i oni koje susretnem jednom u životu, dio su njega. Ponekad, postoje trenutci u kojima sam sretna, jako sretna. Toliko sretna da mi suze naviru na oči, osjećam takvo ispunjenje kao da je sve savršeno, a vjerojatno takvo i je u tom trenutku. Ali samo u tom trenutku, i to nije stvarno jer, nikada ne može sve biti savršeno u životu. Uvijek nam nešto fali, nešto više, netko više da bismo bili potpuno sretni. Uvijek postoji neki problem koji čeka da ga riješimo, a kad riješimo taj, pojavi se neki drugi. I tako u beskraj…no, nije sve tako crno, bar se meni ne čini tako crno, jer uvijek, koliko god teško bilo, uvijek može biti i gore pa smo onda sretni što je tako kako je, a ne onako kako bi moglo biti u gorem slučaju. No, time ponekad zavaravamo sami sebe, jer nekad je tako grozno da gore ne može biti, definitivno. Ali mi to ne znamo. I bolje da ne znamo, zar ne? Najtamniji sat je onaj koji prethodi izlasku sunca, a to je ono što mi toliko željno očekujemo- izlazak sunca. Ono nas budi svako jutro, širi svoje zrake na sve strane obzora i preko obzora, i preko naših obzora. Blago nama, što smo ljudi, zar ne? Mi smo inteligentni, mi smo najpametniji, najbolji, veličanstveni, najljepši, mi smo oni koji su prekrasni i koji vladaju. Svime. Ali čudno je kolikim sve stvarima vladamo, a ponekad ne možemo vladati ni sami nad sobom. Napokon i jedna slabost, zar ne? Oh, imamo mi njih mnogo, i previše. Ali čemu da ih nabrajam kad ih svi već uglavnom i znamo, svaki za sebe. I zadržat ćemo to samo za sebe, da ne bi bili razotkriveni, bez maske. Jer maska je ono što nas čini jakima, bez nje smo mi svi isti ljudi, sa slabostima, propustima, porazima, nedostacima…Ali nismo samo to!! Naravno da nismo!! Maska nam šteti…Maska nas drži zarobljenima u našim vlastitim sjenama i okovima laži. Nismo samo to…Mi smo sve ili ništa. Budim se svakog jutra, prisjećam se svojih snova koji su toliko lijepi, toliko bliski mi dok spavam i sanjam, a toliko daleki čim se probudim, kliznu mi iz ruku, glatko kroz prste, poput najdragocjenije svile, i sve što mi ostaje su slike, slike i slike. Slike koje isto tako blijede s vremenom. Jer tu je stvarnost. Stvarnost. Nekad me to deprimira, na primjer sada. Sada se osjećam tako teško, bez nade, bez neke posebne sreće, zapravo, bez sreće uopće. Ne znam ni zašto je to tako, zašto se ovako osjećam? Zašto??! Muči me to pitanje, jako, jakooo…Osjećam se kao bez sjaja u očima, bez pogleda punog znatiželje, bez nade, bez volje. Čekam jutro, čekam da napokon prođe i ta zadnja minuta tog prokletog tamnog, crnoga sata koji prethodi izlasku. Izlasku sunca. Ali, što ako ovo još nije ni zadnja minuta, što ako u tom satu, minute traju kao sati? Mora postojati neki način, da se vrijeme pokrene. Jer ja se trenutno osjećam kao da vrijeme stoji ili se kreće toliko munjevitom brzinom da ja ni ne primjećujem da ono prolazi. Nemam čak ni sat. Koliko je sati?? Pitam se…jer čini mi se da je već predugo mrak. Spavate li svi? Ja vas vidim, vidite li vi mene? Ne znam…Jer da me vidite zar me ne biste pozdravili, pomilovali, zar mi ne biste pružili sat, ili mi ljubazno rekli koliko je sati? Ja želim taj sat, želim se vratiti u vrijeme u koje pripadam jer osjećam se poput sjene, koja luta i traži dan. Gdje je dan, recite mi, je li daleko? Nadam se da nije jer umorna sam od spavanja, nedostaje mi sunce. Nebo, leptir, svježi zrak, odsjaj svjetlosti na mojoj kosi, miris parfema, osmjeh u oku, ljubav u pogledu. Trebate mi, trebaš mi ti. O, slatka melodijo života. Kliziš li mi iz ruku, poput sna? San, još imam samo san, nade još malo…Dok nada izblijedi ostat će mi samo san, ali što je to san bez nade? Nema boje, nema mirisa, nema svijetla, neba, ptice, cvrkuta, pjesme…da, sve je to oko mene i sušta je ljepota, ali ja čekam dan, da to sve ponovno ugledam, da vidim i čujem, da osjetim. Da osjetim dodir na mekoj koži, glas utjehe bez sažaljenja, zvuk prijateljstva, dodir ljubavi. Pogled koji govori, govori mi slatko…probudi se, pogledaj me, vidiš li? Ja sam tu, ostajem, sve se mijenja, parfem gubi miris, leptirić ugiba…ali ja ostajem. Dajem ti sat, darujem ti sunce, tvoj ponovni izlazak, samo tvoj. Tvoj novi početak, nova sreća koju oduvijek imaš negdje, ali tek sada je pronađena. Ponovno si sretna, dišeš punim plućima, hodaš lebdećim korakom niz ulicu, ptice cvrkuću, iza tebe ostaje miris parfema, vanilija, ruža…Kosa ti sjaji na suncu, meka koža upija toplinu njegovih zraka. Sad sve vidiš, zar ne, sad sve čuješ, osjećaš. Nadam se da si sretna, i ja sam. I bit će tako, dok god treba, dok god si tu. Dok god imaš sat…i dok god si tu.

nemam mira, moram promijenit blog. i moram bar nesto napisat. bila sam malo vani, i veceras kao da sam primjetila nesto sto nikad prije nisam, kod svojih najdrazih frendica. koliko su samo drugacije od mene. kao da zive u nekom drugom svijetu. glavna tema su ljudi, dogadaji, tko je s kim, sta je bilo, joj sta je napravila i tako u beskraj...dok se u meni odvija neki totalno drugi film, slusajuci ih nista ne cujem osim svojih vlastitih misli. razmisljam...o nicemu. misli mi lete i mislim si kako ne postoji nitko za koga ja mislim da misli da bi mi mogao pomoci da se uklopim u taj neki njihov, drugaciji svijet. ja to ni ne zelim. jer...koliko zbrkan i nesreden bio, ja volim svoj svijet. tu se osjecam sigurna i stvarno svoja. i pokusavajuci se uklopiti u njihov svijet bojim se da ne izgubim sebe, kakva jesam, a to ne zelim. i zato...ostajem ovdje i svoja, kakva jesam. zasto se ljudi toliko trude biti ono sto nisu, samo da bi se svidjeli onima koje smatraju svojim idolima i zasto im je njihova potvrda vaznija od vlastitog mira i zadovoljstva i bitka vlastitog bica? shvacam to, na neki cudan nacin, ali podrsku i opravdanje za to ne nalazim u sebi. ima razdoblja u mom zivotu kada ne mogu biti medu ljudima, jer svi mi se cine tako licemjerni, tako umjetni i prijetvorni da se sve bojim da me ne zaraze tim stanjem duha koji bi za mene bio totalan krah. mislim da je to zadnje sto bih ucinila u vjecnoj potrazi za necijim prihvacanjem. jer, ja ne zelim prihvacanje sebe kao samoobmane, vec sebe kao one koja ja stvarno, zaista jesam. to je onda prava stvar. i jedino tako se stvari cine totalno ok. moja mama obicno, dok cita moje sastavke, ili se izvlaci na to da joj se od mog rukopisa vrti u glavi, da je previse ukoso iliti sto ja vec neznam, ili mi jednostavno kaze da sam totalno zbrkana i da mi nema spasa. ne zeli priznati da su moji sastavci jako dobri, jer ona uopce ne razumije o cemu ja pisem i sto zelim time reci i zato ja svaki put ponovo ispadam sva zbrkana, s glavom na koljenu i okom na ledima (nikada mi nije rekla konkretno definiciju moje zbrkanosti). ali nema veze, bez objasnjenja, ja sam zbrkana. cesto se osjecam da ona nije jedina koja me ne shvaca. mislim da me nitko ne shvaca. bar ne na nacin koji je meni potreban. mozda je zapravo...stvar u meni. mozda je vrijeme da izadem iz tog svog sigurnog svijeta i pokusam se prilagoditi...pokusam biti poput drugih. iako ja ne zelim biti poput drugih! hocu li tako izgubiti sebe? hocu li...pretvoriti se u onoga koji samo slusa, klima glavom i znatizeljno oduzima ljudima njihovu privatnost svojim buljavim pogledom samo da bi mu bilo bar malo zanimljivo zivjeti na ovome, o tako divnome o tako krasnome, svijetu? mislim da cu radije ostati neshvacena i sanjati svoje snove...mozda jednom naide netko tko ce skinuti paucinu s njih i oni ce ponovno blistati. mozda jednom naide netko moj...samo moj.i mozda jednom nadem svoj savrseni mir...svoj mir. a do tada, citamo se...a nadam se i nakon toga. nista...vrijeme je da se krene. tako da...laku noc. tko god cita. to jest...ako netko cita.

Sjecanja. :) Volim kad me obuzmu sjecanja. A tek kad su to ona lijepa…ma divota. Danas sam vidjela crtic “Pcelica Maja” i ona su me totalno obuzela…sjecanja. Jednostavno me preplavio onaj osjecaj ugode, prostrujao je mojim tijelom najnjeznijim titrajima. Bilo je kao da gledam slide show slicica svog vlastitog djetinjstva. Totalno sam se raznjezila. Bio je to onaj poznati osjecaj tugaljive srece. Pcelica Maja…hehe. :) simbol vjecne nevinosti, zivotnog entuzijazma kojeg ne ugrozava cinjenica sto je obicna pcelica u pitanju. Jer ipak…to nije obicna pcelica, to je MajA! Hehe. Ali cinjenica koja jest, doista ugrozavajuca, je to sto sam ja gledajuci taj, naglasavam- CRTIC, shvatila koliko je zapravo taj zivotinjski svijet ( citaj: zivot pcelica, skakavaca i ostalih kukcica umijesanih u pricu) napredniji od nasih, ljudskih zivota. Znam da je malo cudno i nelogicno usporedivati te dvije stvari na istom mjestu, u isto vrijeme, ali ja sam se bas uzivila. Koliko je samo bezuvjetne ljubavi medu tim pcelicama, koliko topline u tim malim medenim srcima. One jednostavno zrace nekom posebnom, zaraznom drazescu i umiljatoscu koju mi ljudi kao odrasli pomalo gubimo, sve dok ona s vremenom potpuno ne nestane. Isto je i s ljubavlju. Zasto to dopustamo? Zasto se gubimo u vremenskom beskraju beznacajnih rijeci, leprsavih pogleda, nevoljkom stisku ruke, zasto dopustamo da ode osoba koju volimo, jesmo li preponosni? Mogli bismo uzivati u zajednistvu, ali mi radije tonemo u bezdanu vlastite samoce. I tako ja, kao ponosan clan svih onih cija srca odisu svojom velicinom i vape za necim vise, za necim sto je oku nevidljivo i nepostojece ( ali sto postoji, o, itekako postoji), vracam se na crtic, to jest…vracam se u crtic…i trazim svoje mjesto u svakoj travki okupanoj rosom, u svakom cvjeticu koje je dom suncevim zrakama i blagom povjetarcu kojeg otpuhuje bijeli oblacic s neba, pozdravljajuci pcelicu MajU, u prolazu. I njeno maleno srdasce velikih otkucaja, koji odzvanjaju tom cvjetnom, suncanom idilom. I trazim svoje mjesto…jer nas zivot nije nista drugo osim jedne velike potrage. Ako ste citali «Alkemicara» znat cete o cemu govorim. Potraga za samim sobom, za onim necim velikim, ali toliko malim da je to vidljivo samo ljudima koji su toliko predani svom srcu kakvo ono jest, i koji “gledaju sva cuda svijeta, a da pritom ne zaborave na dvije kapi ulja u zlicici.” A te dvije kapi ulja predstavljaju sve one male, ali znacajne stvari koje su nam vazne da bismo prozivjeli ovaj zivot u potpunosti. Jer, velike stvari ne stanu u pukotine koje nam zivot donosi ,zar ne? Zato, kad ugledate pcelicu da leti oko vaseg oka, pozdravite ju u prolazu. Mozda je bas to pcelica MajA i mozda vam ispusti par kapljica meda iz svog, o tako medenog, srca. Sve sto trebate vi uciniti jest vjerovati u njihovu moc. Jer vjera nije fatalizam ili mirenje sa sudbinom. To je dozivljavanje zivota s uvjerenjem da postoji vise nego sto oci vide. :))

Za sve njezne duse, i one koji se osjecaju takvima…

Neznam kako da pocnem, pa cu jednostavno poceti, bez treme, nelagode iliti neceg drugoga osim puke radoznalosti i zelje da stvorim nesto svoje, nesto sto je samo moje i nicije vise, ali sto isto tako i nesebicno zelim podijeliti s drugima. Mjesto vlastitog prepoznavanja, neispunjenih zelja, nikada dosad izrecenih osjecaja i misli…i sve to samo ovdje. Jer samo tako je i moguce. Nadam se da ce mi uspjeti prepustanje stranicama ovog novopecenog bloga. U nadi za spasenjem vlastitog duha…Urban u pozadini, zena ili dijete ili nesto jos izmedu toga, u potrebi za bijegom iz stvarnog svijeta, zelja za predajom ali i potpunom slobodom. Moj vlastiti svijet prepredenih misli i mutnih osjecaja, ljubavi isprepletene sa dubokim osjecajem tuge koji donosi osjecaj nekog zadovoljstva, uzitka koji samo proizvod mog vlastitog, o tako siroko-prostranog srca, moze stvoriti. Srca koje je napuklo toliko puta, ali koje je takoder i vece za sve te pukotine i bogatije za jednu tugu-svakoga dana. Razmisljam…i dode mi jedna misao koju toliko volim i koja me toliko…koja me pokrece, dize me visoko. « Covjek moze promijeniti nacin na koji razmislja i tako promijeniti svoj zivot.» Ali, treba biti voljan i tako eto, bogatiji za jednu malu, sasvim malu….misao.

Mozes ako mislis da mozes. Wow, moj very 1st blog… :)