znam da je vec klisej pisati o tome (iako je najveci klisej nesto nazvati klisejem), ali to je ono sto me u zadnje vrijeme stvarno muci. trudim se ne razmisljati o tome jer me to izluduje, ali misao me stalno vuce tamo negdje...daleko. ne bas DALEKO daleko, ali dovoljno daleko da bi se to moglo nazvati dalekim. predaleko za normalnu vezu tipa "kad se vidimo, dodem do tebe..", ali vise tipa "joj kak mi falis, kad se vidimo (za mjesec, dva!!?) itd...". neznam je li to ljubav, ali znam da bi to vrlo lako moglo postati, kad bi imalo kako i kada. ali, s obzirom na okolnosti...nisam bas sigurna u to. pogotovo ako se daju obecanja koja nisu ostvariva i jos vise pogotovo ako je druga strana totalno pasivna u svemu tome. e....to jos vise izluduje! i pomislim onda sto mi sve to treba, mogla bih lako zaboraviti i krenuti dalje, kao da nista nije bilo...ali onda...kad se sjetim tog blagog "nevinog" pogleda, tog preslatkog umiljatog osmjeha, kad mi trnci produ tijelom od sjecanja na osjecaj koji u meni budi njegova blizina...onda mi ne moze biti svejedno. jer...to je tako razoruzavajuce. mozda...kad bih jednostavno...pustila sve da ide kako "onaj moj gore vjecni prijatelj" to zeli, mozda bih bila mirnija i sve bi tako cak mozda bolje i ispalo. ok, dakle...prepustam se u Tvoje ruke, i cini sto god zelis, znam da ce tako biti najbolje. jer...ja se inace uvijek tjesim na nacin "kako god da sve zavrsi i kako god da ispadne, to je zato sto tako treba biti, jer stvari na kraju uvijek ispadnu kako treba. kako god to izgledalo okrutno". ako nista ne mogu promijeniti, mirim se sa situacijom i drzim se toga. sve je odmah bolje.
ipak ima netko gore tko me uvijek cuva...sve nas! :))
Post je objavljen 19.08.2004. u 21:38 sati.