Sjecanja. :) Volim kad me obuzmu sjecanja. A tek kad su to ona lijepa…ma divota. Danas sam vidjela crtic “Pcelica Maja” i ona su me totalno obuzela…sjecanja. Jednostavno me preplavio onaj osjecaj ugode, prostrujao je mojim tijelom najnjeznijim titrajima. Bilo je kao da gledam slide show slicica svog vlastitog djetinjstva. Totalno sam se raznjezila. Bio je to onaj poznati osjecaj tugaljive srece. Pcelica Maja…hehe. :) simbol vjecne nevinosti, zivotnog entuzijazma kojeg ne ugrozava cinjenica sto je obicna pcelica u pitanju. Jer ipak…to nije obicna pcelica, to je MajA! Hehe. Ali cinjenica koja jest, doista ugrozavajuca, je to sto sam ja gledajuci taj, naglasavam- CRTIC, shvatila koliko je zapravo taj zivotinjski svijet ( citaj: zivot pcelica, skakavaca i ostalih kukcica umijesanih u pricu) napredniji od nasih, ljudskih zivota. Znam da je malo cudno i nelogicno usporedivati te dvije stvari na istom mjestu, u isto vrijeme, ali ja sam se bas uzivila. Koliko je samo bezuvjetne ljubavi medu tim pcelicama, koliko topline u tim malim medenim srcima. One jednostavno zrace nekom posebnom, zaraznom drazescu i umiljatoscu koju mi ljudi kao odrasli pomalo gubimo, sve dok ona s vremenom potpuno ne nestane. Isto je i s ljubavlju. Zasto to dopustamo? Zasto se gubimo u vremenskom beskraju beznacajnih rijeci, leprsavih pogleda, nevoljkom stisku ruke, zasto dopustamo da ode osoba koju volimo, jesmo li preponosni? Mogli bismo uzivati u zajednistvu, ali mi radije tonemo u bezdanu vlastite samoce. I tako ja, kao ponosan clan svih onih cija srca odisu svojom velicinom i vape za necim vise, za necim sto je oku nevidljivo i nepostojece ( ali sto postoji, o, itekako postoji), vracam se na crtic, to jest…vracam se u crtic…i trazim svoje mjesto u svakoj travki okupanoj rosom, u svakom cvjeticu koje je dom suncevim zrakama i blagom povjetarcu kojeg otpuhuje bijeli oblacic s neba, pozdravljajuci pcelicu MajU, u prolazu. I njeno maleno srdasce velikih otkucaja, koji odzvanjaju tom cvjetnom, suncanom idilom. I trazim svoje mjesto…jer nas zivot nije nista drugo osim jedne velike potrage. Ako ste citali «Alkemicara» znat cete o cemu govorim. Potraga za samim sobom, za onim necim velikim, ali toliko malim da je to vidljivo samo ljudima koji su toliko predani svom srcu kakvo ono jest, i koji “gledaju sva cuda svijeta, a da pritom ne zaborave na dvije kapi ulja u zlicici.” A te dvije kapi ulja predstavljaju sve one male, ali znacajne stvari koje su nam vazne da bismo prozivjeli ovaj zivot u potpunosti. Jer, velike stvari ne stanu u pukotine koje nam zivot donosi ,zar ne? Zato, kad ugledate pcelicu da leti oko vaseg oka, pozdravite ju u prolazu. Mozda je bas to pcelica MajA i mozda vam ispusti par kapljica meda iz svog, o tako medenog, srca. Sve sto trebate vi uciniti jest vjerovati u njihovu moc. Jer vjera nije fatalizam ili mirenje sa sudbinom. To je dozivljavanje zivota s uvjerenjem da postoji vise nego sto oci vide. :))

Za sve njezne duse, i one koji se osjecaju takvima…