" 'S rioghal mo dhream... "

Da... Inače sam si super, u školi je malo bolje, pa odmah sreća vlada...

Tako... Fali mi sviranje, al jbg... Trenutno ne mogu ni doma svirati... Šmrc...
Raspad sistema...kao...

Sad, za 20min, idem na kavu sa djevojkom, pa će mi biti još ljepše...

Fakje...

Oh, happy days...
Ne znam što da pišem...juhuuu!
Goveđu...

Baš se lijepo osjećam...vidim život kao nešto predivno, nešto blaženo...
Radujem se novom danu, i izazovima koje će donijeti...

Tako... Jedva čekam da vidim oca... 8.12. planiram ići kod njega...

I tako, ljudi i nerasti! Uživajte, kao što i ja uživam...

Pozz..:!

Tako mi je bilo lijepo, sad... Pada snijeg, a to obožavam...
Tako je ovih par dana... I sve je bilo super...

Ali ne! Ne može sve biti u redu, sačuvaj Bože.
Koliko god ovo sad zvuči pubertetski, boli me briga: Morali se roditelji umiješati...

Da mi se barem Otac umiješao u stvari i u probleme. Bilo bi bolje, on je razuman i smiren.
Ali kad mi Majka dođe, i počne šiziti na mene bez ikakvog očitog razloga, onda je sve gotovo. Ipak, ja šutim. Dobit ću čir na želucu, od tolke samokontrole...

I tako, sada pišem ovo, i hoću na zrak, prožetati po toj bjelini.
Ali ne! Jer se stara sad napizdila, i ne smijem nikuda...

Isuse, kao da sam balavac od 14 godina (bez uvrede svima koji imaju 14)...ili 13 (opet, bez uvrede), ili čak i 15 (B.U.)...

Ali ne!

Grrrrrrrrrr....

Ajd, pozdrav svima koji (ne)posjećuju moj blog...

Dosadno mi je više pisati o glupostima poput pokvarenosti čovjeka itd... To nema svrhe.
Ali, ne bih ja bio ja kad ne bih srao.


Putevi... O, tako ih je mnogo.

Kročimo svojim putem, svaki od nas. Uopće nije poanta u tome da li je nečiji put ispravniji. Poanta je u tome da postoje - milijuni puteva, milijuni sudbina...
Isprepleteni su... Jako isprepleteni...kao nekakvo klupko vune... Lol...

I nikako da se odpetljaju...
Vjerojatno nikada ni neće... Hah!!

Evo opet jedna nova pjesma... Neee...

SUZA KAMENA

Od jeda rastočena,
Želimo plakati.
Al' suze nejdu,
Jer su nam srca kamena.

Ipak, Puče oklop naš!
I poteče, jedna jedina.
I vi gledaste u našu suzu,
Staviste na nju osudu,
Vječnu.

A bješe ona najrjeđa -
Suza, iz kamena iscjeđena,
U zaborav pala,
Tako mala, najvrjednija.


I tako... Nastavljam po svojem putu.
Već krvarim... Noge su mi razderane, a bol! Raspadam se, u prah, u prašinu, pa se opet sastavljam... (ko onaj lik iz Spidermana 3! )
I tako će biti do kraja dana...
Heh... Ali normalno, nije sve bol... Postoji i sreća...i ljubav...samo, boli ima najviše...





- Apocalyptica Lyrics


Emo...opet...neee...

Uživajte, o Maske potrgane, duše izgruhane...

Pozdrav...

Vremena su teška...
Dosta mi je zajebancije...vječnog, lažnog smješka. Zar da se smijem, a trebao bih plakati? Vidite li, raspada se? Puno toga, oh da...

Strah... Postoji li osoba koja ga nije iskusila? Ne... On je uvijek tu, upozorava... Zašto ga onda ja osjećam cijeli život (skoro)...?

Cijelo vrijeme imam neki osjećaj da će nešto krenuti po krivu... Stalno...

Heh... Svi imamo svoje probleme, ne? Neki više, neki manje... Samo, ovisi kako pojedinac shvati svoje probleme. Ja svoje shvaćam jako...osobno...

Mržnja? Ne... Zašto mrziti? Tako puno ljudi mrzi... A to je krivo... Oni pate.
Ja joj se nisam predao. Možda sam u krivu? Možda sam trebao? Ne...
Neki zaslužuju ono što su učinili drugima. Ali, zar da im ja sudim? Ne. Nemam namjeru uništavati svoju dušu zbog gluposti. Mislim, važna mi je.

Bijes? O, njemu ću se uskoro predati. NE volim nepravdu. Ne mogu ju smisliti, dapače.
I zato, bijes se lagano aktivira.

A onda? Praznina.
Tko sam ja da se predajem nekim bjesovima? Lol...

Zašto ne živimo u nekom drugom vremenu? Previše je...zla... Previše patnje, previše boli...

Plače mi se od toga... A sve ljude volim... Svi smo braća, ne?

Ne znam... Lagano mi je dosta. Želim promjene.

Dosadno je, koliko se ljudi trgaju da jedni drugima zabiju nož u leđa...

Mah...pričam gluposti, kao i uvijek...







Ali evo! Moj vođa tu je.

Naslov opet nema veze sa ičim... Tako mi došao...

Kao što čujem, moji postovi u nekima izazivaj krive misli.
Nisam nešto pretjerano depresivani, ili mračan.

Blog je samo jedan način iskaljavanje srdžbe i bijesa...bar meni.

I tako, eto i novog posta!
Makar, većinom ih pišem za sebe. Nitko drugi ih ne čita, enivejs.



Oh da, opet se sažaljujem. Opet sam sav jadan, nikakav. Kak da ne.
Hihihiihihihi...

Prolazi vrijeme, a ja neke stvari ne mijenjam. I zbog toga mi krivo.

Prolazi vrijeme. I prebrzo.

Ah da...
Slabo mi je od vlastitih slabosti.

Eto..
Opet dosadan post.
Juhu.
Nitko vas ne krivi što ih ne čitate.

Ćao... Uživajte.

Btw.: Oćete zanimljiv blog? Po svim istraživanjima, ovaj link će vas uputiti na jedan zanimljiv blog.

City of His mind


Pozdrav...